Holokaust da, genocid ne

auschwitz

„Normalni ljudi ne znaju da je sve moguće,“ rekla je Hanna Arendt u svojoj slavnoj knjizi „Izvori totalitarizma“, objavljenoj sad već davne 1949. godine. Upravo su to riječi kojima se može objasniti neobjašnjivo; pokušati shvatiti neshvatljivo: holokaust. Industrijski najbrutalnije izvedeno masovno ubojstvo jedne grupe ljudi u povijesti pomaknulo je granice mogućeg. Normalni ljudi nisu ni sanjali da je moguće u manje od 3,5 godine ubiti između 4,5 i 6 milijuna Židova, uz još milijune drugih. Čitave židovske zajednice su nestajale, pa su tako Estonija i tadašnja Nedićeva Srbija bile prve Judeinfrei države u okupiranoj Europi. Kao vrhunac srednjoeuropskog tradicionalnog antisemitizma, nacističke propagande, rasnih zakona, početnih progona i pogroma, holokaust je konačni logični završetak sistematske dehumanizacije Židova, kojim su ih sveli na razinu štetočine. Djeca su u školi učila kako ista pravila koja vrijede za zečeve, vrijede i za Židove. Također, učili su kako židovski nosovi izgledaju poput broja šest. Saveznici su iskoristili židovsku patnju za nabijanje postratne krivice Njemačke koja je uistinu tolika kolikom ju je nacistički upravitelj Poljske Hans Frank odredio, rekavši kako će „1,000 godina proći, a njemačka krivica neće biti izbrisana“.

Tako je Holokaust poharao Europu i postao centralna svjetska točka pamćenja i opće mjesto, usprkos još uvijek prisutnim antisemitskim zavjerama koje raspredaju teorije o tome kako je holokaust izmišljen te da nema nikakvih dokaza za plinske komore. Tako je antisemitizam pokušao zanijekati vlastite zločine, čime je izvršen najvlažniji i najintimniji san antisemita – svođenje Židova na statističku pogrešku. Taj je genocid nad Židovima bio toliko ubilački uspješan da je zasjenio masovna ubojstva svih ostalih skupina koje su bile na meti istrebljenja nacista. U toj računici (ponekad doslovce računici) su tradicionalno loše prošli Romi, o čijem se stradanju počelo ozbiljnije pričati prije nekih 20 do 30 godina kada je Holokaust već bio opće mjesto. Što zbog njemačkog posipanja pepelom, što zbog međunarodne diplomacije i utjecaja Izraela i njihovog najvećeg saveznika SAD-a, priznavanje i pijetet žrtvama Holokausta postao je obvezna domaća zadaća i temeljni bonton svakog zapadnjačkog političara, bez obzira na političko opredjeljenje. Čak iako osobno nisu ljubitelji pijeteta prema židovskim žrtvama i smatraju kako postoje neke druge marginalizirane progonjene skupine, dužni su to na vanjskopolitičkom planu držati za sebe i u svoja četiri zida.

Tu Hrvatska ne samo da nije iznimka, nego je vrlo vjeran primjer. S hipotekom fašističkog režima koji je sudjelovao u holokaustu, te sam ili prosljeđivanjem Nijemcima eliminirao otprilike 33.000 od 38-39.000 Židova koji su živjeli na prostoru NDH, Hrvatska je od prvih dana na površnoj razini respektirala holokaust kao takav. Bilo je tu povremenih antisemitskih ispada 90-ih od strane notornih i marginalnih filofašista i neonacista, ali u biti nitko nije radio probleme i nitko nije negirao holokaust. Čak je, eto, i uvijek namršteni Franjo Tuđman zaplakao tijekom „Schindlerove liste“, odnosno barem tako kaže Branko Lustig. Kada je Tuđman nakon rata izložio svoju kontroverznu ideju miješanja kostiju ustaša i njihovih žrtava u Jasenovcu, upravo su Muzej Holokausta u Washingtonu, SAD i Izrael bili glavni predvodnici diplomatskog pritiska, zbog čega je Tuđman odustao od svoje želje da bude hrvatski general Franco.

U stvari provodila se tiha relativizacija i rehabilitacija ustaškog režima, odnosno sotoniziranje antifašizma, poradi sotoniziranja komunizma, socijalizma i u konačnici Jugoslavije. Na taj način se pokušavalo pričati da nisu ustaše baš tako strašni, relativizirati logor Jasenovac i naglašavati Bleiburg kao najveću patnju hrvatskog naroda, a s druge strane ne relativizirati holokaust

Sve je to Hrvatska vjerno radila s figom u džepu. U stvari provodila se tiha relativizacija i rehabilitacija ustaškog režima, odnosno sotoniziranje antifašizma, poradi sotoniziranja komunizma, socijalizma i u konačnici Jugoslavije. Na taj način se pokušavalo pričati da nisu ustaše baš tako strašni, relativizirati logor Jasenovac i naglašavati Bleiburg kao najveću patnju hrvatskog naroda, a s druge strane ne relativizirati holokaust. U tom smislu se pokušavalo i zaobići holokaust počinjen u NDH koji je doduše uvezen izvana, jer ustaše nisu imale antisemitski program prije same uspostave svoje paradržave. Međutim, učenik je tu prerastao učitelja i ustaše su postale toliko učinkovite i toliko brutalne da su se čak i nacisti zgražavali.

Također, grupe čije se stradanje tijekom NDH izbjegava nazvati genocidom su Srbi i Romi, koji su jednakom strašću proganjani i ubijani. Romi su uvijek preskočeni po već spomenutoj netoleranciji spram Roma. Spominjanje Srba imalo je dodatnu konotaciju, povezanu s ratom 90-ih, zbog koje se moralo u potpunosti omalovažiti i minorizirati njihovo stradanje, a uspostaviti Bleiburg kao najveće stratište. Tim više jer Srbi čine 47.627 od 83.145 žrtava Jasenovca. Ovom naizgled šizofrenom logikom se najviše koristio i još uvijek se koristi HDZ i njihovi prvaci.

Kao stranka koja je sama nastojala rehabilitirati NDH ili otvoriti širom vrata onima koji to rade, HDZ je zadnja stranka koja bi trebala pričati o Holokaustu, kao i svi članovi ove vlade, čiji ljudi imaju, u najmanju ruku, kontroverzne životopise. Tako je sadašnja Vlada održala klasičnu, sadržaja lišenu, komemoraciju Dana sjećanja na žrtve holokaustu, u govorima u kojima se eto moglo čuti kako su ubijani i Hrvati, jer je i u situaciji spominjanja tuđe žrtve, uvijek dobro još jednom spomenuti svoju. Posebno je prigodan govor održao Željko Reiner, koji je samo nekoliko tjedana ranije spominjao promjenu imena Hrvatskog sabora, po uzoru na ime koje je nosio za vrijeme NDH (kada je glumio demokratsku instituciju) i za vrijeme posljednjih dana Tuđmanove vladavine, kada se već vidno terminalna osoba dodvoravala ekstremnoj desnici.

Licemjer je i Tomislav Karamarko i njegova tada još nevjenčana supruga Ana Šarić (sada Karamarko) koji su se naslikavali prigodno u Yad Vashemu u spomen žrtava Holokausta, ali im sigurno isto ne bi palo na pamet napraviti u Hrvatskoj, što su dokazali i nedolaskom u Jasenovac.

No, najveći licemjer ispada predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je išla na godišnjicu oslobođenja Auschwitza i prije toga u Vad Jashem. Predsjednica je u Auschwitzu izrekla prigodni govor o tome kako je čovječanstvo zakazalo, pogotovo s nekim kasnijim pokoljima i genocidima. U Yad Vashemu u srpnju je otišla korak dalje i simbolički kleknula, izrazivši „kajanje spram svih žrtava stradalih u Holokaustu u Hrvatskoj stradalih od ruke kolaboracionističkog ustaškog režima“. Ona je istaknula kako se Hrvatska mora suočiti sa svojom mračnom poviješću te najavila pokretanje memorijalnog centra za žrtve holokausta u Zagrebu. Također, Grabar Kitarović je ustvrdila kako je najveći dio pripadnika hrvatskog naroda sudjelovao u antifašističkoj borbi i kako je antifašizam, uz Domovinski rat, temelj moderne Hrvatske.

Pričamo o osobi koja nije došla na službenu komemoraciju u Jasenovcu gdje je predstavnicima najviših državnih institucija mjesto, jer upravo reprezentiraju tu prokletu državu, a ne Kolindi Grabar Kitarović, studenticu poslijediplomskog studija na Fakultetu političkih znanosti

Sve bi ovo bilo divno i krasno kada to ne bi bila ista predsjednica koja se nije pojavila u Jasenovcu na službenoj komemoraciji, nego je podmuklo poslala Lustiga kao izaslanika, u nadi kako mu neće zviždati, jer je eto preživio Holokaust i jer je Židov. Pričamo o osobi koja nije došla na službenu komemoraciju gdje je predstavnicima najviših državnih institucija mjesto, jer upravo reprezentiraju tu prokletu državu, a ne Kolindi Grabar Kitarović, studenticu poslijediplomskog studija na Fakultetu političkih znanosti. Posjetiti instituciju za takav događaj inkognito, ali onda ipak poslati u medije fotografije i besadržajni govor je naprosto uvreda za sve ljude koji su ubijeni. To je ista Kolinda Grabar Kitarović koje je na isti inkognito način posjetila Bleiburg, gdje je poruka praktički bila ista, čime je poruka koja je poslana ista. Ako i možemo pričati o tome da je jednak zločin ubijanje civila nakon Bleiburga kao i ubijanje Srba, Židova ili Roma u Jasenovcu, pričati to neselektivno za događaj u kojem su ubijane upravo ustaše je jednostavno neukusno. Njezino plakanje nad holokaustom bi bilo uvjerljivo kada to ne bi bila ista predsjednica, koja je, doduše ne službeno, dio HDZ-a koji koristi Bleiburg za instrumentalizaciju traume, krivnje i želje za osvetom te oživljavanje filofašističkih sentimenata u društvu. Ta ista predsjednica je isto tako promišljeno poslala Brunu Esih, još jednu povjesničarku iz ‘Ivo Pilar’ revizionističkih krugova, koja je upozorila na „zlo koje se zbilo u proljeće 1945.“, ne spominjući zlo između 1941. i 1945. godine. To je ista Kolinda Grabar Kitarović koja u predizbornoj kampanji prozvala svojeg protukandidata Ivu Josipovića da „blati“ Hrvatsku s pričama o „ustaškim gujama“, a onda je sama naricala radi tih istih guja. Jednostavno – ne ide plakanje i nad ustašama i nad Židovima.

Osoba koja se u Hrvatskoj zaklinje na Holokaust, a zanemaruje genocid nad Srbima i Romima, nije ništa više nego isprazni demagog, jer je u Hrvatskoj, s iskustvom NDH, govoriti o Holokaustu nad Židovima, a ne govoriti o genocidu nad Srbima i Romima, jednostavno dnevno-politička, odnosno vanjsko-politička, demagogija. Pričati o memorijalnom centru za žrtve Holokausta i imenovanju Nataše Jovičić savjetnicom za pitanja holokausta (što ni Jovičić ne ide na čast) nije ništa više nego uvreda svim žrtvama i Holokausta i genocida u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Uvreda je posebno žrtvama Jasenovca koji su tamo svi ginuli na isti način, s tim da su Romi neposredno prije najgore tretirani. Nisu ustaše radile razliku u finalnom tretmanu. Njihove kosti i onih čijih kostiju nema ne trpe takve podjele. Ne trpe promociju Holokausta, a istovremeno poricanje i potiskivanje genocida. Upravo je univerzalnost glavna poruka Holokausta i svih genocida: jučer oni, danas vi, sutra mi.

Leave a Reply