RAPE KALČR

rape1

Silujmo u ime multikulturalnosti? Ili…? Pa sad, ako pojedine kulture smiju piti ayahuascu tamo gdje je drugim građanima zabranjeno, ako radikalni židovi smiju zubima obrezivati male bebe (i ubijati herpesom), a britanski muslimani rješavati razmirice na paralelnim šerijatskim sudovima u londonskom getu… Pa nije li onda sasvim u redu da kulture koje tretiraju ženu kao vreću na napuhavanje dobiju svoj prostor pod kišobranom velebnog europskog multikulturalizma?

Ili…?

Poplava Drugih preko bedema Tvrđave Europe odjeknula je posebno neugodno – na skriveno oduševljenje krezubih galamdžija i zubatih ksenofoba – onda kada je ista ta Europa naučila što znači “taharrush”, ta tradicijska muška “igra zlostavljanja” iz arapskih i sjevernoafričkih zemalja. Dražesno seksualno maltretiranje u matičnim se zemljama naziva “flertom”, a kako to izgleda kada se jedno takvo kulturno bogatstvo izveze na Zapad vidjele su nesretnice koje su se na Silvestrovo zatekle u društvu novih komšija. Lijepe li kulturne razmjene: mi njima plavuše, a oni nama “rape culture”. Pa valjda trebamo poštivati tuđu kulturu?

Rape Culture bio je “all the rage” SAD-a 2015., godine, ali pojam nije imao previše veze s muslimanima – štoviše, uopće. Termin ćete pronaći i kao zasebnu stranicu na Wikipediji, a obilježava sredine u kojima je zbog društvenih stavova prema spolu i seksualnosti silovanje normalizirano i masovno prisutno. U Sjedinjenim Državama, raširio se upravo u onim krugovima u kojima bi povezivanje kulture silovanja i naslijeđa islama na bilo kojoj razini bilo proglašeno užasima islamofobije, brže nego što bi Saudijci dekapitirali blogera, a ISIL-ovci pobacali gay populaciju s krovova. U klimi masovnog ludila i neomaoističke histerije, “rape culture” odnosio se prvenstveno na jezik, a nalazio se posvuda, na fakultetima, u šalama, tekstovima glazbe… Neprijatelj leži svuda, osim tamo gdje stvarno može uzrokovati opasnost za salonsku studentsku ljevicu, aktivističkog dometa urlikanja po statusima Facebooka tijekom ispijanja kave u Starbucksu.

Put do pakla popločan je dobrim namjerama, kaže s razlogom stara narodna. Kölnski slučaj najbolji je svježi primjer. Šutnja i prikrivanje incidenta, uz zastrašujuće upute ženama da pripaze kako se ponašaju i odijevaju u blizini “imigranata” katastrofalne su, suicidalne reakcije europske ljevice, koja će od straha od europskog fašizma štititi ne samo pravi “rape culture”, već i bilo kakav drugi oblik fašizma – pa makar i islamofašizam – osnažujući pravi lokalni fašizam, na kraju i sama u neku ruku postajući fašistička. Kad se već razbacujemo pojmom “fašizam”, koji danas znači uistinu svašta, ali uvijek jednu stvar: etničku mržnju i nasilno rješenje pitanje uniformnosti kolektiva.

Šutnja i prikrivanje incidenta, uz zastrašujuće upute ženama da pripaze kako se ponašaju i odijevaju u blizini “imigranata” katastrofalne su, suicidalne reakcije europske ljevice, koja će od straha od europskog fašizma štititi ne samo pravi “rape culture”, već i bilo kakav drugi oblik fašizma – pa makar i islamofašizam – osnažujući pravi lokalni fašizam, na kraju i sama u neku ruku postajući fašistička

Konačan rezultat tog clusterfucka za sada su bijele osvetničke horde koje već haraju tamo gdje haraju tamnoputi silovatelji, mlateći koga stignu, uglavnom one koji sa čitavim sranjem nemaju nikakve veze. Po kafićima se priča kako ne sluti na dobro. A mainstream politika tone dublje i dublje u imbecilnost, ubijajući načela liberalizma zbog paranoičnog straha od etikete “islamofobije”, ujedno otvarajući vrata opasnim, glasnim marginalcima.

Zbog neodlučnosti, straha, nesloge i kukavičluka ljevice u Italiji dvadesetih godina 20. stoljeća nastao je i uzdigao se fašizam – ne treba se čuditi reprizi, jer kad se normalnim ljudima zgadi politika, kreteni, lopovi i luđaci krenu dijeliti plijen.

U procesu se negdje izgubila ideja multikulturalizma – za razliku od američkog modela “melting pota”, gdje svatko ima pravo prakticirati svoje ludilo pod okovima svetog ustava i libertarijanskih načela, Europa se trese u strahu od toga da ne uvrijedi one koje je stoljećima maltretirala, puštajući ih u kuću čak i onda kada im se gosti poseru na kauč. Multikulturalizam iz britanskih komedija, gdje šaljivi Pakistanci proslave bajram uz pintu, noseći kao kulturni identitet eventualno narodnu nošnju, ali ne i TNT i sablju, recept je koji je godinama slao poruku mogućeg, lijepog i kulturološki bogatog. Ali humor se lagano gubi kada pročitate statistike s terena koje kažu da 40 posto “asimiliranih” britanskih muslimana želi šerijat (po modelu Saudijske Arabije), svaki treći podržava ubijanje u ime islama, 68 posto ih želi kaznu za vrijeđanje njihove religije, 78 posto ih misli da danski karikaturisti zbog crteža Muhameda zaslužuju progon, a točno nula posto ih odobrava homoseksualnost. Petnaestak posto nema ništa protiv toga da se kamenuju žrtve silovanja. Eto, valjda trebamo biti sretni što Njemice nakon zlostavljanja nisu bile zatučene kamenjem iščupanih iz zidova Kölnske katedrale.

Je li stvaranje zatvorenih zajednica u kojima žene u burkama ne izlaze iz kuće, a mladići u najboljim godinama zlostavljaju židove, žene i homoseksualce koji pokušavaju prošetati ulicama europskih gradova – multikulturalizam ili recept za neizbježnu katastrofu?

Ja samo znam da je netko to napravio mojoj ženi – nebitno da li u ime “kulturnih razlika” ili iz čistog zla – odrezao bih mu kurac i pucao u usta. No hej, to sam samo ja. Fašist.

Leave a Reply