Hasanbegović, Crnoja i Apis – Dimna zavjesa za Oreškovića

dim

Kad je u četvrtak mandatar Tihomir Tim Orešković predstavio buduće ministre u zagrebačkom Sheratonu (kako to priliči svim budućim korporativnim državama), znatan broj hrvatskih građana osjećao se prestravljeno. Imena poput Zlatka Hasanbegovića, Mije Crnoje, pa djelomično i Josipa Buljevića, svakog pristojnog građanina natjerali su da se barem na trenutak posrami i upita: kuda idu ova država i društvo.

Hasanbegović, povjesničar koji je poznat po svojim povijesno revizionističkim stavovima (to je i sam jednom prilikom priznao) vrijednosno je jedan od najstrašnijih kandidata u novijoj hrvatskoj povijesti. Usprkos neupitnoj diktatorskoj naravi Titove vladavine, Hasanbegovićevo stavljanje istog u ravan sa Staljinom i Pol-Potom, spada u klasične desničarske, vrijednosno relativističke pokušaje povijesnog revizionizma. Hasanbegovićevo negiranje antifašizma, čije ustavno određenje posprdno naziva „floskulom“, povijesno pogrešno tumačenje kako je Domovinski rat prvi rat koji su Hrvati dobili u 20. stoljeću, ne treba uopće čuditi kada se zna zaleđe Hasanbegovića. Istraživač s Insituta Ivo Pilar, notoran iz perspektive povjesničara koji tamo obitavaju (Bruna Esih i Josip Jurčević), ima poprilično mračnu prošlost s karijerom šefa mladeži neofašističkog HČSP-a i prethodno članstvo u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu (HOP), osnovanog davne 1956. godine od samog Ante Pavelića. Bez obzira što neki ove njegove ranije poteze svrstavaju u kategoriju „mladost-ludost“, iako mladost ne može biti opravdanje za pristupanje ovakvim organizacijama, Hasanbegović nije pokazao ni minimum nekakvog žaljenja i krenuo putem iskupljenja, on je sve to potvrdio članstvom u nadzornom odboru Počasnog blajburškog voda. I usputno, kako bi zahvatio čim veći broj manjina na koji se verbalno okomljava, Hasanbegović je sekundirao i Željki Markić prilikom referenduma o braku, referenca kojom se diče još neki pripadnici parlamentarne većine. Na kraju, ono što nije manje bitno od njegovih ideološko-vrijednosnih referenci i negiranja ustavnopravnih okvira ove države, Hasanbegović elementarno nije kompetentan za obnašanje pozicije ministra kulture. Vrlo jednostavno, čovjek u kulturi nije radio niti djelovao u cijeloj svojoj profesionalnoj karijeri. Više bi logike bilo imenovati ga ministrom znanosti, obrazovanja i sporta, ukoliko je baš morao biti ministar. To budi i sumnje da se preko ministra kulture želi izvršiti tihi napad na medija, primarno neprofitne medije, koji bi mogli očekivati prekid državnih dotacija ukoliko ne budu poslušni.

Crnoja je čovjek ne toliko politički problematične prošlosti koliko značajno problematične sadašnjosti, pa tako iz dana u dan ponavlja kako ne odustaje od svojih registara izdajnika i agresora. Takvi javni registri bili bi višestruko protupravni jer ne postoji jedinstveni kriterij po kojem je nešto nacionalni interes. Uz to, ti isti interesi mogu biti promjenjivi. U jednom trenutku je Vukovar nacionalni interes, u drugom trenutku pojačanje istom tom Vukovaru ne dolazi. Ili primjer koji će Crnoja znati puno bolje: Bosanska Posavina je u jednom trenutku izrazito važna za opstojnost Hrvata u Bosni, u drugom trenutku nije. Što se tiče registra agresora, strogo pravno gledano, jedino bi se mogla objaviti pravomoćno utvrđena imena počinitelja ratnih zločina. Sve ostalo bi se svodilo, kao što je to vrlo vjerojatno i namjera, na čisti lov na vještice i prebrojavanje krvnih zrnaca. Također, Crnoja je odmah, po napucima ili inspiriran od šatoraša, pozvao svećenike da raskuže prostore nečastivog, Predraga Matića i njegovog pomoćnika Bojana Glavaševića. I pozvao je, logično, sisačkog biskupa Vladu Kosića, velikog protivnika jugoslavenskog antifašizma, jer je broj crnih, zelenih i žutih vragova jednostavno prevelik da bi se s njima župnik Damir Ocvrk samostalno nosio.

Puljiz ima pravomoćnu presudu da je POA povrijedila njezina prava te je dobila i odštetu od države na temelju toga. Buljević, doduše, osobno nije proglašen krivim i osuđen, ali implikacije i indicije za njegovu odgovornost postoje. Sama Puljiz tvrdi kako je sam Buljević bio ne samo upućen u ilegalne POA-ine aktivnosti, nego ih je naredio i koordinirao

Treći sumnjivac je Buljević, mlađi čovjek s velikim iskustvom u sistemu hrvatskih obavještajnih i protuobavještajnih službi. Buljević je prošao kroz SUZP, POA-u, SOA-u i Vijeće za nacionalnu sigurnost, učeći od „najboljih“ – Smiljana Reljića i Tomislava Karamarka, s kojim će se intenzivno družiti i naredne četiri godine. Nakon bogate obavještajne karijere i malo diplomatske (konzul u Los Angelesu), Buljević je prve kontroverze izazvao kada je postao savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Buljevićev krimen je manje vrijednosno-ideološke prirode, a više njegove potencijalne kaznene i zapovjedne odgovornosti. Naime, Buljević je zauzimao visoku poziciju u POA-i u vrijeme kada je novinarka Helena Puljiz praćena, prisluškivana, maltretirana od strane njegovih ljudi. Puljiz ima pravomoćnu presudu da je POA povrijedila njezina prava te je dobila i odštetu od države na temelju toga. Buljević, doduše, osobno nije proglašen krivim i osuđen, ali implikacije i indicije za njegovu odgovornost postoje. Sama Puljiz tvrdi kako je sam Buljević bio ne samo upućen u ilegalne POA-ine aktivnosti, nego ih je naredio i koordinirao. U tom smislu, njegovo imenovanje je zabrinjavajuće iz perspektive svih civiliziranih društava. Također, kao i u slučaju Hasanbegovića, upitna je logika postavljanja čovjeka iz sigurnosnog sektora u obranu kada imate Damira Krstičevića koji sigurno ima bolje reference.

Osim samih problematičnih ministara, cijela Domoljubna koalicija koristi raznoliko ideološko zastrašivanje prema ljevici i posredno manjinama. Tako je npr. Ladislav Ilčić strašio javnost svojim potencijalnim izborom za nikad osnovano Ministarstvo useljeništva, obitelji i demografske obnove. Karamarko je u subotu pokrenuo još jednu harangu, napominjući kako su pokradeni na izborima. Također, istaknuo je kako u modernoj Hrvatskoj nema mjesta vrijednostima „koje su bile temelj društva prije 30. svibnja 1990.“ Njegov partner u Vladi, Ivan Tepeš, je potvrdio da imaju indicije kako su pokradeni, okrivivši IT tvrtku Apis, u 51 postotnom vlasništvu države. Također Tepeš je potvrdio ranije medijske najave da će raditi na ukidanju Zakona o životnom partnerstvu, provedbi lustracije, smanjivanju broja zastupnika nacionalnih manjina i posredno spomenute Crnojine registre.

Što ako „ideološki psi“ ne laju zbog sebe, nego kako se ne bi čulo što se u selu radi? Što ako Orešković, a vrlo vjerojatno i Božo Petrov i Karamarko, trebaju ove stvaratelje medijske i ideološke buke, kako bi se oni mogli u miru baviti „neideološkim“, bitnim stvarima?

Sva ova ideološka „halabuka“ je dignula na noge dosta medija i zaokupila pažnju zabrinutih aktivista, građana i pripadnika nacionalnih i drugih manjina te pripadnike medija (kao i ja u ovom tekstu), koji su napokon dobili „mesa“ za dnevnu upotrebu. Dosad neviđena kanonada HDZ-a i njihovih vjernih pasa zasula je sva ideološka polja, ne uzimajući zarobljenike. No je li slučajna i spontana ovakva kanonada u trenutku kada više ne postoji potreba antagoniziranja spram političkih protivnika (jer su isti poraženi), kada više nema potrebe pridobivanja birača i to onih više prema ekstremnoj desnici (jer su izbori dobiveni i novi slijede tek za četiri godine) i kada nema potrebe dodvoravanju potencijalnim partnerima (jer su svi mogući već pristali)? Naravno, HDZ je poznat po postizbornom slavlju pobjede, trljanjem pobjede o protivnikom (SDP-ov) nos. I naravno ovi ministri su konačni dokaz da HDZ-ova koalicija nema ništa više za ponuditi od ideoloških huškača i vrijednosnih inkvizitora.

Međutim, što ako je ovo a greatest trick the devil ever pulled? Što ako je riječ o postavljanju ovih ministara na (budžetno) manje važna ministarstva i dizanje čitave ideološke buke kako bi se moglo na miru raditi veći posao? Što ako „ideološki psi“ ne laju zbog sebe, nego kako se ne bi čulo što se u selu radi? Što ako Orešković, a vrlo vjerojatno i Božo Petrov i Karamarko, trebaju ove stvaratelje medijske i ideološke buke, kako bi se oni mogli u miru baviti „neideološkim“, bitnim stvarima? Jedini sektor koji potencijalno ima kapitalnu važnost je ovaj obrane, ali će i tu Buljević biti zapravo sekundant svojoj recentnoj šefici Grabar Kitarović, a sve s „blagoslovom“ SAD-a, koji će na miru nastaviti graditi svoju post-hladnoratovsku verziju vojne krajine na potezu Jadran-Baltik. Na pitanja oko izbora ovih ljudi Orešković u petak nije imao odgovor, jer takav odgovor ne bi smio iznijeti u javnost. Naime, iako nas se uvjerava kako velikih rezova u javnoj potrošnji (čitaj: socijalna prava) neće biti, galama koji ministri u sektorima nebitnima za Oreškovića rade, potrebna je kako bi on u miru radio sa svojim budućim učenikom i glavnim suradnikom, ministrom financija Zdravkom Marićem. Marić dolazi iz Agrokora, tvrtki koja ionako ima veliki utjecaj u Hrvatskoj, što bi svima trebalo biti upozorenje, ako ne alarm. Pogotovo kada se uzme u obzir da je u Agrokor došao iz javne uprave. Međutim Marić je prošao „lišo“, što zbog svoje dokazane stručnosti, pristojnosti, civiliziranosti i nepostojanju prethodnih afera. Iako nema potrebe strašiti ljude neoliberalizmom (koji postaje poput psovke), sve upućuje na to da se sprema jedna „oluja fleksibilizacije tržišta i racionalizacije javne uprave i potrošnje“. Pritom će se možda i provesti smanjenje plaća i privilegija saborskih zastupnika kako bi se jeftinim populističkim potezima kupili lakovjerni, metaforički dajući mu jednom rukom kunu, kako bi mu se drugom, kapitalistički nevidljivom, vadilo 50 iz džepa. Potvrde za ove slutnje su brojne. Prvi je Oreškovićev sastanak u Kitzbuehlu pretprošlog tjedna s nekim od potencijalnih investitora i vjerovnika Hrvatske, u potpunosti se nekritički priklanjajući analizama Unicredit bankarske grupacije. Pritom se naravno zanemaruje, i od Oreškovića i od Crnoje, toliko proklamirani „hrvatski nacionalni interes“. I naravno, čim je Orešković stupio nogom u Banske dvore, cijene obveznica rastu. Kako i ne bi, kada su međunarodni investitori i špekulatni uvidjeli novu „kravu za mužnju“. Druga potvrda ovih zloslutnih sumnji nalazi se i u dolasku MMF-a već ovaj tjedan, kao da Hrvatskoj gori pod nogama, bez da se napravi barem početna analiza trenutnog financijskog stanja i kratkoročnih kretanja ekonomije i javne potrošnje. Naravno, MMF-ove sugestije će biti vrlo brzo vidljive u prvom proračunu ove Vlade, koji možda neće biti radikalan, ali će vrlo vjerojatno trasirati put prema neizbježnom: daljnjoj liberalizaciji tržišta, rasprodaji državne imovine i smanjivanju socijalnih prava. Treći dokaz je i sam način na koji je Orešković odabran da bude premijer, tako što je u roku od tri sata dao odgovor na to želi li obnašati tu funkciju. Poput stečajnog upravitelje, gasioca požara (svaka sličnost sa kanaderom je namjerna) on se prihvatio te odgovorne pozicije, spreman na „nove izazove“, kako ih je sam nazvao. U procesu je odbio odgovarati na pitanja novinara koji su dobili tri arka papira s imenima ministara (uz omašku nenavođenja ministra unutarnjih poslova) bez ikakvog objašnjenja. Orešković je u svojoj želji za to da što prije krene raditi omalovažio legitimitet Sabora, tako što nije odgovorio na nijedno pitanje zastupnika. Uz to, održao je i lekciju iz demokracije i vladanja, komentarom kako „da se moja firma tako ponašala, da smo toliko vremena govorili o ustaškim temama, moja firma bi propala“. Osim toga, svojom „tužnom pričom“ o odrastanju u Kanadi kao pripadnik nacionalne manjine, pokazao je još jednom svoje tužno nepoznavanje razlika između nacionalnih manjina i građana koji imaju „manjinsko etničko porijeklo“, kako je to definirano u Kanadi. Sve je začinio isticanjem vidljivoga, tvrdnjom kako „nije političar“, čime je zapravo napokon postao jedan. Također, sami komentar se može shvatiti i kao kritika na račun političara, čime je pljunuo i na svoje kolege, Karamarka i Petrova.

Izbor ovih ljudi je jedan vid davanja „ideološke kosti“ HDZ-u i katoličkoj crkvi, koju će oni veselo gristi iduće četiri godine i mahati repićima uz draganje milosrdnog vlasnika, Oreškovića i krupnog kapitala. HDZ će se pokušati boriti za očuvanje svojih sinekura, rezanjem po budžetima rezerviranim za ljudska prava, dio civilnog društva i neprofitne medija, uz daljnju liberalizaciju tržišta radne snage

No, gdje je HDZ u svemu ovome? HDZ kao prvenstveno populistička stranka neće moći otrpjeti velike socijalne rezove, jer od toga žive njegovi birači i na tome stoje ideološki stupovi ove stranke. HDZ ne smije odustati od branitelja i zato je tu Crnoja. Kao što ne može ostaviti na vjetrometini svoje desne birače, pa su zato tu Crnoja i Hasanbegović (koji će sigurno uskoro krenuti protiv Olivera Frljića). Izbor ovih ljudi je jedan vid davanja „ideološke kosti“ HDZ-u i katoličkoj crkvi, koju će oni veselo gristi iduće četiri godine i mahati repićima uz draganje milosrdnog vlasnika, Oreškovića i krupnog kapitala. HDZ će se pokušati boriti za očuvanje svojih sinekura, rezanjem po budžetima rezerviranim za ljudska prava, dio civilnog društva i neprofitne medija, uz daljnju liberalizaciju tržišta radne snage. Međutim, kako ne bi ljudi masovno ostajali bez posla i kako HDZ-ovi birači ne bi shvatili kako su još jednom poraženi, a za potrebu njihove daljnje pacifikacije i političke amputacije i apatije, Orešković će u maniri pravog ljekarnika odobriti upotrebu tablete nacionalizma iz HDZ-ove kućne radinosti. Kako uvijek postoje pametniji, treba još jednom spomenuti citat progonjenog novinara Nikole Bajte: „što više rasprodajemo državu, što manje države imamo, to više inzistiramo na državotvornim mitovima i na državi kao simbolu; što manje javnih usluga, to više ideološkog zatupljivanja“.

Leave a Reply