Lijepa naša satiro

mimohod

Lijepa naša haubico,
Oj ti švapska cijevi mila,
Stare salve djedovino,
Da bi vazda sve pobila!

Mila, kanonado slavna,
Sila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila si neselektivna!

Držićevom, Savskom teci,
Vukovarskom asfalt dubi,
Pred Lisinskim svijetu reci,
Da topništvo Hrvat ljubi.

Dok mu Meron suce sije,
Dok mu ni Haag prijetnja nije,
Dok mu Srbe grobak krije,
Haubica nek’ sve bije!

Čitajući ovo, poželjeli ste nazvati policiju, SOA-u, POA-u ili predsjednicu da biste upozorili na provokaciju s ciljem „povrede časti hrvatske himne, hrvatske države i samog hrvatskog naroda“? Ismijavanju nacionalnih simbola nije mjesto ni u lokalnim birtijama, u krugu dobrih prijatelja koji ovo mogu shvatiti kao neukusnu šalu, a kamo li u javnom prostoru. Prvo pitanje koje se svaki pošteni domoljub, a ne možda nužno Hrvat, upita, je tko je autor ove provokacije i s kojim ciljem.

Notorni autor ove nehrvatske provokacije na temu hrvatske himne je Nikola Bajto, novinar tjednika Novosti. Cilj ove provokacije? Svi znamo njihove ciljeve i namjere, pa oni su ismijavali i sudar MiG-ova i rugali se poznatom citatu „oba su pala“ izrečenom prilikom rušenja dvaju agresorskih aviona 1991. godine. Novostima nije bilo sveto niti padanje hlača dugogodišnjeg borca za ljudska prava Ivana Zvonimira Čička. Uostalom, što se ima objašnjavati „na dugačko i na široko“ zašto su Novosti novine s ciljem ismijavanja i omalovažavanja Hrvatske i njenih simbola, kada se zna iz čijeg su šešira oni izašli. Zna se da su oni, kako je to Nino Raspudić pametno nazvao „Feralova siročad“, vođena Ivicom Đikićem, sekundirana Viktorom Ivančićem i, od nedavno, Borisom Dežulovićem te potpomognuta još nekim bivšim feralovcima i mlađim snagama koje sa na njih ugledaju.

Dakle, nakon ovoga ne smije biti sumnje: Novosti, Bajto i Đikić su ne samo prekršili zakon, nego i duboko povrijedili dostojanstvo hrvatske himne, države i naroda. S obzirom na rečeno treba pokrenuti postupak za zabranu novina i dokinuti državne dotacije listu koji samo iskorištava status manjinskih novina, kazneno goniti Bajtu i Đikića, a razmotriti i odgovornost političkog oca novina, Milorada Pupovca.

No, šalu na stranu. Recentno izricanje opomene Bajti od strane Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva (HND) spada u najveće blamaže hrvatskog novinarstva, kao posljedica propadanja novinarske struke (ukoliko ona ne propada, nego se samo razotkriva) i kao posljedica propadanja čitavog društva i političke elite. Vijeće časti koje se bavi time je li njihov novinar prekršio zakon, za što nemaju ni mandat ni kapacitete, je ništa do lakrdije – i to opasne lakrdije. Vijeće koje se bavi time da li su povrijeđeni čast i dostojanstvo hrvatske himne, države i naroda nije Vijeće časti HND-a već Vijeće časti RH. Da ne govorimo da je nemoguće uvrijediti ili povrijediti čast i dostojanstvo himne i države, pa ni naroda, jer u prva dva slučaja nije riječ o entitetima koji imaju emocije, a u trećem ne postoji jedan jedinstveni emocionalni sentiment naroda (ma što god taj pojam uopće predstavljao), koliko god nas nacionalizam i fašizam uvjeravali drugačije. Koliko god to neki ljudi nisu u mogućnosti shvatiti, ostaje činjenica da se himna ne može uvrijediti. Čak ni neki novinari, osim onih u Vijeću, to ne razumiju.

Da ne govorimo da je nemoguće uvrijediti ili povrijediti čast i dostojanstvo himne i države, pa ni naroda, jer u prva dva slučaja nije riječ o entitetima koji imaju emocije, a u trećem ne postoji jedan jedinstveni emocionalni sentiment naroda

Dakle prešao sam na novinarsku struku. Mlada kolegica s Osječke televizije pita Pupovca na press konferenciji kako komentira da su povrijeđeni osjećaji hrvatske himne i hrvatskog naroda. Ili drugi kolega sa Z1 televizije, koji na Pupovčev odgovor kako je riječ o parodiji, pita „tko određuje što je parodija“, tko određuje njene granice. Postoji izreka kako pametne ljude odlikuju pitanja koja postavljaju. Možemo parafrazirati tu izreku i reći kako totalitarne umove odlikuju totalitarna pitanja. Neću reći glupo, jer je pitanje sve samo ne glupo, no pitanje je u suštini opasno. Totalitarni sklopovi ljudi ne razumiju parodiju i ne razumiju satiru te ne vide ili ne vrednuju isto. Parodija, satira i općenito humor nemaju granica, u tome je poanta. Satira i humor su nekad ismijavanje (najčešće moćnika, političara, vlastodržaca), a nekad se humorom želi postići neko sažaljenje, neki ispušni ventil za svu empatiju i sav užas koji želimo negdje kanalizirati. Tako se vicevi o Židovima i koncentracijskim logorima mogu pričati iz čiste ljudske zlobe (kada ga priča neki neonacist) ili kao način kako bismo mogli pojmiti toliko strahovite pojmove i pojave, kao što su nacistički logori za uništenje i holokaust. O humoru se može raspravljati je li ukusan. O satiri se može samo raspravljati je li satira ili ne. Ništa više. To je teško za podnijeti spomenutim novinarima u i izvan Vijeća časti, koji žele ograditi prostor satire i parodije. Znamo da je teško vjernim psima naše države i društva dozvoliti da netko problematizira stupidnost i opasnost sveopće militarizacije društva, pobratimljene u maču (vojna parada) i krvi (svih nevinih srpskih civila pod zemljom), ali to je tako sa satirom. Ona je teška, prokleta i izdajnička spram svega, osim spram zdravog razuma.

Znamo da je teško vjernim psima naše države i društva dozvoliti da netko problematizira stupidnost i opasnost sveopće militarizacije društva, pobratimljene u maču (vojna parada) i krvi (svih nevinih srpskih civila pod zemljom), ali to je tako sa satirom. Ona je teška, prokleta i izdajnička spram svega, osim spram zdravog razuma

Tu dolazimo do onoga što su najčešći predmeti satire – država i njeni simboli te političari. Satira se u Hrvatskoj, po svakoj logici satire, mora baviti državom, njezinim simbolima i mitovima. Svaka druga satira zaista nema smisla? Zašto? Zato što je hrvatska i njeno društvo mlado, sa svim mogućim kako dječjim tako i kroničnim bolestima demokracije, gdje se nacionalizam poput virusa smjestio, pa povremeno poput herpesa izbije na usnici, povremeno na nosu, a povremeno na kralježnici. U Hrvatskoj je nacionalizam toliko neizlječiva bolest da je jedna njezina nuspojava već spomenuto novinarstvo koje ga ne razotkriva, nego betonira. Posljedica tog virusa nacionalizma je potpuna promjena karaktera bolesnika, pa tako tzv. ljevica počinje organizirati vojne parade, veličati Oluju i Franju Tuđmana, čovjeka koji je tu istu „ljevicu“ gušio svim mogućim sredstvima. Ukratko, bolesnik ne liči na sebe. Odnosno, u Hrvatskoj se baviti satirom, a ne baviti se državom, njezinim simbolima i mitovima te nacionalizmom kao takvim, znači biti doktor koji se ne bavi bolestima, ozljedama i poremećajima. Kao što bi smo takve doktore nazivali neodgovornima, isto tako bismo nazvali i satiričare koji ne liječe ovo kronično bolesno društvo.

Upravo je to Bajto savjesno radio. On je svojom satirom liječio ovo teško bolesno društvu i prateću državu (ili je možda obrnuto), spreman i na sankcije i na prijetnje te progon od strane DORH-a. Naglasivši kako činjenica da je zabranjeno rugati se državnim simbolima, očito ostatak „vremena u kojem se nisi smio rugati vladarima, odnosno kritizirati vlast“, on je shvatio kako je njegova dijagnoza bila pravilna i kako je napipao mjesto u kojem se razvija tumor. Osim što je svoj proces pred Vijećem časti dosta uspješno i precizno dijagnosticirao kao „patološki proces dugotrajnog raspadanja naše [novinarske] struke, u kojem je posljednja godina zbog uspona političke desnice samo izbacila na površinu nešto više truleži“, Bajto je shvatio kako je svojim skalpelom zarezao upravo u tkivo nacionalne mitologije. U svojoj dijagnozi, on je ustvrdio kako je „nacionalna mitologija iskovana kako bi štitila interese onih koji su najviše profitirali od stvaranja samostalne hrvatske države“ te da je nakon jednog perioda povlačenja tog tumora (ili kako ga je on nazvao „nagrizanja“), tumor uznapredovao (ili kako je on stručno ustvrdio „učvršćivanje“). Što se tiče ovog recentnog razvoja nacionalizma , zaključio je kako mu se čini da „što više rasprodajemo državu, što manje države imamo, to više inzistiramo na državotvornim mitovima i na državi kao simbolu; što manje javnih usluga, to više ideološkog zatupljivanja“. Što se tiče same SDP-ove Vlade na odlasku koja nije zdušno branila Bajtu u nasrtaju od kolega s desnice, Bajto je prepoznao teško bolesnog pacijenta, kojeg bi moja nestručna malenkost okarakterizirala kao šizofrena. Međutim, kao pravi satiričar, Bajto je zaključio kako SDP-u i Vladi pjesma nije sjela jer su se „u njoj prepoznali“, nakon što su tijekom svojeg mandata napravili štetu u „okamenjivanju naslijeđa autoritarnog nacionalističkog vođe Franje Tuđmana“. Bajto je na kraju ustvrdio da je SDP prihvaćanjem Tuđmana kao oca nacije zapravo prihvatio svo njegovo nasljeđe – „i privatizacijsku pljačku, i klijentističku vladavina, i ratne zločine nad Srbima, i desekularizaciju društva“ – kao „temeljno gradivo naše državnosti“. I zbog toga, na kraju, Bajto poput svakog dobrog doktora pokazuje empatiju spram svojeg pacijenta i utvrđuje kako se s obzirom na bolest pacijenta „ne treba čuditi ni progonu onih koji diraju u službeni mit o čistoći Domovinskog rata“.

Kako jedan Bajto ne bi bio sveta krava, našalit ćemo se i na njegov račun i priložit pjesmu „Propitivanje dobrih“ od Bertolta Brechta.

Istupi naprijed: čuli smo
Da si dobar čovjek
Ne može te se potkupiti, no ni munja
Koja pogađa kuću također
Se ne može potkupiti.
Držiš se onoga što si rekao.
Ali što si zapravo rekao?
Pošten si, kažeš svoje mišljenje.
Koje mišljenje?
Hrabar si.
Protiv koga?
Mudar si.
Za koga?
Ne brineš za svoju osobnu dobit.
Za čiju se dobit onda brineš?
Dobar si prijatelj.
Jesi li također dobar prijatelj i dobrih ljudi?

Poslušaj nas: mi znamo
Da si ti naš neprijatelj. Zato ćemo
Te sada staviti pred zid. Ali uzimajući u obzir tvoje
Zasluge i vrline
Stavit ćemo te pred dobar zid i ustrijeliti te
Dobrim metkom iz dobre puške i zakopati te
Dobrom lopatom u dobroj zemlji.

Foto: Nenad Reberšak

Leave a Reply