Još kao djeca smo naučili da uzastopnim ponavljanjem pojedine riječi, ona gubi smisao i postaje jednako besmislena kao i da se ponavlja bilo koja druga riječ. Riječ koja je doživjela gotovo tako brzu semantičku inflaciju u Hrvatskoj (za samo dva mjeseca) je – reforma. Reforme su doživjele svoje uskrsnuće s prvim trenutkom izglednog izbornog iznenađenja personaliziranog u MOST-u.
Stranka trećeg ili tko zna kakvog puta, sačinjena od uglavnom uspješnih načelnika i gradonačelnika omanjih gradova u prvim satima izglednog izbornog uspjeha počela je pričati o reformama. Temeljitim reformama koje ova zemlja (zaista) treba: zdravstva, javne uprave, zakonodavstva, poljoprivrede, itd. MOST se zavjetovao kako će inzistirati na reformama u kojem god obliku bude ili ne bude sudjelovao u vlasti, uvodeći čak ideju postojanja manjinske vlade koju bi onda oni podržavali od pitanja do pitanja. I dok se u ideji manjinske vlade nazirao jedan politički zanimljiv eksperiment i možebitni sitni dokaz postojanja barem malo političke odgovornosti i zrelosti, upalila se crvena lampica. Poput one koja u slučaju slabe baterije svijetli na pametnom telefonu, počela nas je upozoravati na njihovu priču „o nepostojanju ideološkog opredjeljenja“ MOST-a.
MOST-ovo svođenje ideologije isključivo na partizane i ustaše (mada ni to nije zanemariva tema u civilizacijskom smislu) je trebala zvučati uvredljivo svakom mislećem čovjeku u Hrvatskoj i bilo gdje drugdje. Naravno da su, rezanje socijalnih prava i osnovnog zdravstvenog osiguranja, smanjenje regulative koje provodi HNB, ideološka pitanja. Nazovite ga neoliberalizmom, laissez faire kapitalizmom, špekulativnim kapitalizmom, libertarijanskim kapitalizmom ili kako god – riječ je o čistoj ideologiji.
Nakon što su HDZ i MOST šokirali domaću i svjetsku misleću javnost, time što su izvukli farmaceutsko-financijskog menadžera Tihomira Oreškovića iz šešira poput bijelog zeca (dok su nam oduzimali pažnju nečim drugim), HDZ je pokazao kakve zapravo reforme spremaju. To nisu bile reforme fiskalnog ili monetarnog sustava, porezne politike koja lupa na najbogatije ili veći porezi na dobit. Njihove reforme prvo su zahvatile značenje i simboliku
Premda je MOST brzo prešao s toliko krucijalnih reformi (bez kojih se naprosto ne može) na tripartitnu, zajedničku, reformsku vladu i nestranačkog stručnjaka za mandatara, HDZ i SDP su se u svojoj lakomosti za formiranjem Vlade uhvatili za reforme i nastavili ih ponavljati kao, ranije spomenuta, mala djeca. Milanović je tako brže-bolje krenuo s ponavljanjem reformi i pozvao sve one koje žele provoditi reforme da se pridruže njima. Kako je SDP-ova koalicija nakon svih mogućih zapleta i raspleta ispala iz igre za vlast, HDZ je nastavio sa spominjanjem reformi. Međutim, nakon što su HDZ i MOST šokirali domaću i svjetsku misleću javnost, time što su izvukli farmaceutsko-financijskog menadžera Tihomira Oreškovića iz šešira poput bijelog zeca (dok su nam oduzimali pažnju nečim drugim), HDZ je pokazao kakve zapravo reforme spremaju. To nisu bile reforme fiskalnog ili monetarnog sustava, porezne politike koja lupa na najbogatije, veći porezi na dobit.
Reforme HDZ-a su prvo zahvatile značenje i simboliku. Tako je novoizabrani predsjednik Sabora Reiner odmah krenuo u značenjske zahvate temeljnih hrvatskih institucija, pa je tako najavio promjenu imena Hrvatskog sabora u Hrvatski državni sabor. Osim što dotični predloženi naziv ne donosi ništa novo u semantičkom smislu, već uvodi određeni pleonazam u temeljnu političku instituciju (Hrvatska je bila država, zadnji put kad sam provjerio), ovaj naziv simbolizira povratak u neka druga vremenska razdoblja kada je on korišten. Prvo, manje notorno razdoblje je ono između 1997. i 2001. godine kada se Tuđman, u poodmakloj fazi tumora koji ga je proždirao, odlučio za posljednji ustupak ekstremnim desničarima i preimenovao Sabor kako bi dobio ponovno svoje ime iz izrazito notornog razdoblja NDH-a, kada Pavelić nije imao živaca glumiti ni demokraciju ni „sabore stališa“ više od nekoliko mjeseci. U jednoj od kasnijih obrana svoje izjave, Reiner se obranio tvrdnjom kako ljudima ne smeta Hrvatski državni arhiv, a smeta im Hrvatski državni sabor. Osim što se Hrvatski državni arhiv nije zvao za vrijeme NDH, Reiner je zaboravio spomenuti kada je arhiv dobio svoje trenutno ime – ranih 1990-ih, kada je novonastali nacionalističko-šizofreni režim tražio državotvornu legitimaciju, dokazujuću sebi i svijetu kako je Hrvatska država.
Međutim, nisu HDZ i njihovi partneri stali samo na toj simboličkoj semantičko nelogičnoj promjeni. Naime, Miodrag Demo iz Bandićeve stranke, najavljuje kako će se, ako bude izabran za ministra, zalagati za promjenu imena ministarstva u Ministarstvo hrvatskih branitelja. Sam termin branitelj, koji se rabi 20 godina nakon rata, umjesto da se rabi „ratni ili vojni veteran“, je već dovoljno problematičan, a sada se želi dodati i hrvatski, da se slučajno ne bi mislilo kako je riječ o srpskim ili srbijanskim braniteljima. Ovaj puni naziv je zapravo kudikamo pošteniji, jer se može interpretirati kako su srpski vojnici u Krajini itekako branili nešto (Krajinu, svoj dom i obitelj) 1995. godine, da on samim zakonima nije potpuno besmislen. Također, na stranu trenutno oduševljenje HDZ-a novim nazivom, kao i njihovo vlastito uklanjanje prefiksa „hrvatski“ iz imena ministarstva s prvom Sanaderovom vladom 2004. godine.
Međutim, onda je HDZ-ova koalicija skrenula u puno ozbiljnije simboličko-pragmatične izmjene i udare na ljudska prava. Naime, HDZ je najavio osnivanje Ministarstva useljeništva i demografske obnove (MUDO), koje je kasnije izmijenjeno u prijedlog Ministarstva obitelji, useljeništva i demografske obnove (MOUDO). I dok su se neki mediji infantilno zabavljali nazivom novog ministarstva, nekima je promaknulo kakve prokreacijske nakane stoje iza toga. Jedan od kandidata za navedeno ministarstvo je demograf Stjepan Šterc, nekadašnji šef zagrebačkog HSP-a (uvijek izvrsna referenca), koji straši kompletnu javnost s izumiranjem hrvatskog naroda. Ono što je još opasnije da straši i sa statusom pobačaja, kao legalnog i legitimnog izbora svake žene u ovoj našoj republici. Naime, Šterc autoritativno zaključuje kako „Hrvatska ima previše pobačaja“ i time potvrđuje kako je demograf koji ne konzultira statistiku, što je pandan kirurgu koji ne poznaje anatomiju ljudskog tijela.
Svjetska zdravstvena organizacija je tako 2012. godine zabilježila 85 pobačaja na 1000 novorođene djece u Hrvatskoj, debelo ispod prosjeka EU zemalja – 216 pobačaja na 1000 novorođene djece
Hrvatska je 2014. godine imala rekordno mali broj registriranih medicinski induciranih pobačaja – 3,020. Mada se Šterc i udruge za ženska prava slažu da je taj broj sigurno veći, jer se vrlo vjerojatno u registriranoj statistici spontanih pobačaja skrivaju i oni medicinski inducirani, brojevi su svejedno mali. Naime, uzimajući metodologiju koju koristi Svjetska zdravstvena organizacija u hrvatskoj je izvedeno 76,2 abortusa na 1000 novorođene djece. Svjetska zdravstvena organizacija je tako 2012. godine zabilježila 85 pobačaja na 1000 novorođene djece u Hrvatskoj, debelo ispod prosjeka EU zemalja – 216 pobačaja na 1000 novorođene djece. Međutim, tim gore za činjenice, kampanja protiv pobačaja nastavljena je s dodatnim špekulacijama kako bi Ladislav Ilčić mogao voditi isto ministarstvo. Čovjek koji ima toliko problematičnih i religijski-vrijednosno upitnih izjava da ih je teško sve nabrojati, je izravni pobornik zabrane pobačaja i samo još jedan od mnogobrojnih agitatora ulaska crkvene dogme u javne politike.
Kako se ne bi pomislilo da je legalan status pobačaja nekakva ljevičarska paranoja potvrđuju dvije poprilično zabrinjavajuće činjenice. Prva je ta da je kandidat za ministarstva zdravlja (a uskoro opet zdravstva, što predstavlja jedinu smislenu izmjenu imena državnih tijela) Ante Čorušić, jedan od doktora iz ešalona onih mnogobrojnih koji izrazito zagovaraju priziv savjesti kod izvođenja pobačaja. Naime, treba imati na umu kako pobačaj u Splitu, gradu od preko 180 000 ljudi, izvodi samo jedan doktor, a u Zagrebu ih polovica ne izvodi. Također, Čorušić je najavio ukidanje, odnosno radikalne izmjene zakona koji regulira pitanje pobačaja, a špekulira se da razmišlja i o tzv. „poljskom modelu“, notornom modelu izvođenja pobačaja, koji dozvoljava pobačaj samo u slučajevima silovanja, teških malformacija djeteta i opasnosti za život i zdravlje majke. Ovaj model potiče povećavanje broja ilegalnih pobačaja, koje isti ti doktori iz javnih ustanova i privatnici izvode „u fušu“ te stvaranje tzv. abortus turizma, odlaskom na izvođenje pobačaja u druge države. Naravno sve će se opet svesti na to da će si onaj tko ima novaca moći priuštiti skupe ilegalne i još skuplje inozemne legalne pobačaje, pa će dolaziti do naizgled paradoksalne situacije u kojoj će si imućnije žene moći priuštiti pobačaj (iako sa strogo financijske strane mogu normalno i bez izdašne pomoći države odgajati djecu), a ne imućnije žene neće si moći priuštiti pobačaj nego ulaziti u neželjene trudnoći i rađanje (mada nemaju financijska sredstva kojima će moći financirati sve djetetove potrebe, čak ni uz izdašnu pomoć države). Međutim, kao što je rečeno, tim gore po činjenice. Druga bitna stvar koja dokazuje kako nije riječ o paranoji, je nedavno objavljena odluka Ustavnog suda da kreće u ocjenjivanje ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji regulira pitanje pobačaja. Posebno je zanimljiva i opasna ova odluka kada se zna da je Ustavni sud upravo sada odlučio početi rješavati dotični predmet, 24 godine nakon podnošenja zahtjeva za ocjenu ustavnosti dotičnog zakona, iako je rok za postupanje po zahtjevima godinu dana.
Druga bitna stvar koja dokazuje kako nije riječ o paranoji, je nedavno objavljena odluka Ustavnog suda da kreće u ocjenjivanje ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji regulira pitanje pobačaja. Posebno je zanimljiva i opasna ova odluka kada se zna da je Ustavni sud upravo sada odlučio početi rješavati dotični predmet, 24 godine nakon podnošenja zahtjeva za ocjenu ustavnosti dotičnog zakona
Kako žene ne bi bile jedine na možebitnom udaru, pobrinuo se reformski mesija Orešković, svojim poznavanjem problematike manjinskih prava u Hrvatskoj. Naime, bez obzira što se kurtoazno pojavio na tradicionalnom domjenku Srpskog narodnog vijeća na pravoslavni Badnjak i još dobio novčić za nagradu, Orešković se u, sad već legendarnom intervjuu Jutarnjem listu, izjasnio kako „još nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru“, jer su „rane još svježe, još nije vrijeme“. Iako je govorio o važnosti manjinskih i ljudskih prava, ovaj ekspert za financije dao si je pravo komentirati kako nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru. Čovjek koji vrlo vjerojatno nije pet puta bio u Vukovaru i koji je na većinu pitanja u spomenutom intervjuu nije imao odgovor, za ovo je imao više nego jasan odgovor. Čovjek kojeg se predstavlja kao eksperta za financije i krupni biznis, postao ja ekspert za ljudska prava. Čovjek koji je u koaliciji sa strankom koja je vrijedno radila na tome da rane ne zacijele i koja je posredno orkestrirala kampanju protiv ćirilice. Tako je Orešković, kao stranac za koje su uvijek u javnosti prisutna dva stereotipa – da je izvana pa je neopterećen i ima bolji pregled situacije; i da je izvana pa nema pojma – preuzeo čekić kojim su stožeraši (neposredno) i Karamarko (posredno) lupali po ljudskim pravima proteklih godina. Sada će nam Orešković pokazati kako to radi ekspert.