Djeca iz rupe u rasporedu

Using his walking staff as a makeshift hockey stick, Michael Grant, 28, "Philly Jesus," skates at Rothman Ice Rink in Philadelphia, Pennsylvania December 14, 2014. Nearly everyday for the last 8 months, Grant has dressed as Jesus Christ, and walked the streets of Philadelphia to share the Christian gospel by example. He quickly acquired the nickname of "Philly Jesus," which he has gone by ever since. REUTERS/Mark Makela (UNITED STATES - Tags: SOCIETY RELIGION TPX IMAGES OF THE DAY) ORG XMIT: MM510
Using his walking staff as a makeshift hockey stick, Michael Grant, 28, "Philly Jesus," skates at Rothman Ice Rink in Philadelphia, Pennsylvania December 14, 2014. Nearly everyday for the last 8 months, Grant has dressed as Jesus Christ, and walked the streets of Philadelphia to share the Christian gospel by example. He quickly acquired the nickname of "Philly Jesus," which he has gone by ever since. REUTERS/Mark Makela (UNITED STATES - Tags: SOCIETY RELIGION TPX IMAGES OF THE DAY) ORG XMIT: MM510

Prošlog tjedna u javnost je na stražnja vrata ušao događaj iz malog slavonskog grada Đakova. Naime, prema prigovoru udruge Protagora, koja štiti i promiče prava ireligioznih ljudi, grad Đakovo je preko svoje komunalne tvrtke Univerzal d.o.o. omogućio, među ostalim, besplatno klizanje na novootvorenom gradskom klizalištu za svu djecu koja pohađaju ranojutarnju katoličku misu zornicu. Dakle, uz odlikaše i članove sportskih klubova, djeca koja su 6 sati ujutro na misi, nagrađena su besplatnim klizanjem. Protagora je smatrala, sasvim razumljivo, kako je riječ o eklatantnom primjeru diskriminacije sve nekatoličke djece, koja će, ukoliko nisu odlikaši ili sportaši, morati plaćati karte za klizanje.

Uskoro su uslijedile „mudre“ sofističke isprike lokalnih moćnika. Bivši „socijalist“, sada više „nacionalsocijalist“, gradonačelnik Đakova Zoran Vinković izjavio je kako se ne radi o različitom tretmanu djece, jer bi „isti tretman kao i mali vjernici iz katoličkih župa imala djeca iz drugih vjerskih zajednica, da ih kojim slučajem ima u Đakovu“. Naravno, s obzirom da nema drugih vjerskih zajednica (pojedinačni vjernici, ateisti i agnostici njemu ne padaju na pamet), ići će u korist one vjerske zajednice koja je prisutna. Dodatno je Vinković zaključio kako je bolje za djecu „da su u crkvi nego na ulici“ te kako „Đakovo ne radi razliku među ljudima, osobito ne među djecom“. Naravno, ne radi Đakovo razlike među djecom, on samo nagrađuje iste te razlike. Župnik đakovačke župe Tomislav Ćorluka je pokazao svoju „mudrost“ i rekao kako je za djecu dobro „da se malo progibaju, da dođu na zrak“ u crkvu na zornice. Također, dodao je kako „tko god želi može doći na zornice, dobro je došao i svatko će dobiti nagradu“.

Jest da Đakovo, prema zadnjem popisu stanovništva ima stvarno vjerski homogenizirano stanovništvo, s 96.62 % deklariranih katolika (ili onih koje tako roditelji deklariraju u njihovoj odsutnosti ili maloljetnosti), ovakva praksa je, valjda je svakome dobronamjernom i razumnom jasno, izrazito štetna i opasna iz više razloga. Prvo, makar da postoji i jedno dijete koje nije katoličke vjeroispovijesti ovakav tretman je nepravedan, pogrešan i diskriminatoran. Čak da ne postoji ni jedno nekatoličko dijete, ovakav tretman je načelno neprihvatljiv, jer pohađanje vjerskog rituala ne bi smjelo korespondirati s financijskim privilegijama, jer neplaćanje ulaznice je upravo to.

Spadaju li ovakve prakse u skup praksi oko katoličke religije koji zapravo stvaraju neiskrenu, konformističku i materijalno proračunatu djecu, a kasnije i odrasle, koji obavljaju prvu pričest i krizmu kako bi dobili novi pametni telefon, tablet, laptop ili skuter, a kasnije se po istom modelu žene u crkvi i krste djecu i tako opet u krug?

To nas dovodi do drugog argumenta, protiv ovakvih poteza. Ukoliko im je uistinu stalo do katoličke vjere i nauka, žele li Vinković i Ćorluka stvarno motivirati djecu da dolaze na mise samo zato da bi dobili besplatne ulaznice? Ili, ako ne želimo toliko banalizirati pa misliti kako će netko stvarno dolaziti samo radi besplatne ulaznice, ne bi li jedina i najbolja nagrada za odlazak na misu bilo upravo sudjelovanje u samoj misi? Spadaju li ovakve prakse u skup praksi oko katoličke religije koji zapravo stvaraju neiskrenu, konformističku i materijalno proračunatu djecu, a kasnije i odrasle, koji obavljaju prvu pričest i krizmu kako bi dobili novi pametni telefon, tablet, laptop ili skuter, a kasnije se po istom modelu žene u crkvi i krste djecu i tako opet u krug? Je li stvarno želja katoličke crkve ili pojedinih župa stvaranje takvih „vjernika“ ili bi radije imali tri puta manje vjernika, koji bi stvarno živjeli kršćanske postulate?

Treći argument je povezan s drugim i tiče se komentara župana Ćorluke koji bi koristio nagrade za pridobivanje novih vjernika. Iako izjava kako je neki vjerski ritual otvoren za sve u načelu ok, on je u ovoj situaciji naročito problematičan jer se kombinira zajedno s nagradom, van duhovnih koristi sudjelovanja u samom ritualu. Dakle, dok se u srednjem i novom vijeku pokrštavalo mačem, sada se to radi kroz nagrade. Jednom je to klizanje, drugi put su to pametni telefoni i skuteri, a treći put putovanje u Portugal. Iako se za neke stvari, poput poklona za pričest i krizmu, možda i ne može kriviti samu Crkvu, ne pamtimo neke velike javne istupe svećenika protiv toga, iako je ova pojava javna tajna.

U današnje vrijeme agresivne komercijalizacije i sveprisutnog konzumerizma, kada se i znanje, a često i ljubav, mjere u novčanim jedinicama i materijalnim predmetima, rijetko koje dijete, kao duhovno i moralno neizgrađena osoba, može ostati imuno na takve podražaje iz svoje okoline

Naravno, uvijek postoji legitimni argument katoličkih vjernika na tragu „što druge briga kako ćemo mi nagrađivati naše male i mlade vjernike“ i kako to „ni na koji način ne ugrožava djecu druge vjere“ ili ateiste i agnostike. To svakako stoji na razini sadržaja same izjave, ali je problem ipak dublji. Naime, u današnje vrijeme agresivne komercijalizacije i sveprisutnog konzumerizma, kada se i znanje, a često i ljubav, mjere u novčanim jedinicama i materijalnim predmetima, rijetko koje dijete, kao duhovno i moralno neizgrađena osoba, može ostati imuno na takve podražaje iz svoje okoline. Djeca koja ne idu na katolički vjeronauk (ili pravoslavni vjeronauk u daleko manjem broju slučajeva) prolaze kroz duboka iskušenja kada gledaju svoje vršnjake kako su nagrađeni za pohađanje vjerskih običaja. Kada slušaju mjesecima tko će kome biti kum ili kuma i što bi mogli dobiti, nijednom djetetu, osim ako posjeduje poprilično veliku mentalnu čvrstinu i iznimno nematerijalistički pogled na vijest, ne može biti lako.

To sve, uz brojne druge faktore i uz uvijek prisutni konformizam je često razlog da se sva djeca koja ne pohađaju vjeronauk osjećaju kao da bi možda ipak trebala pohađati vjeronauk. Također, konformizam roditelja i djece često prevenira stvaranje tog osjećaja tako da se sama djeca automatski upisuju na vjeronauk u prvom razredu osnovne škole, kako dijete ne bi bilo izolirano i usamljeno, a potencijalno i diskriminirano. To čak i dokazuju brojke, jer prema podacima iz 2011. godine, u zemlji s 86 % deklariranih katolika, 93.5 % djece pohađa katolički vjeronauk, što vrlo vjerojatno znači da neki svoju djecu upisuju na vjeronauk, iako se sami ne smatraju katolicima. Dapače, bilo je i u medijima nekoliko primjera roditelja koji su priznali kako su dijete upisali na vjeronauk, iako se sami ne smatraju vjernicima. Prema nekim istraživanjima rade to iz konformizma, pa ponekad i straha kako dijete ne bi bilo pod povećalom ogromne većine i eventualno iskusilo više ili manje agresivnu diskriminaciju. Kako diskriminacija nije fiksacija nekog manijakalnog ateista, dokazuje istraživanje UNICEF-a iz 2009. godine prema kojem sama djeca percipiraju djecu koja ne idu na vjeronauk kao onu koja doživljavaju najveću diskriminaciju. I to je izrazito relevantno, jer za djecu je najvažnija percepcija druge djece, a očito da se o ovome slažu i djeca koja pohađaju i koja ne pohađaju vjeronauk, jer inače ne bi bilo prvo na listi osnova ne temelju kojih se djeca diskriminiraju.

Nije problem u tome što katolička crkva ili njeni sljedbenici žele više ili manje perfidnim metodama pridobiti nove sljedbenike, problem je što škole, u krajnjoj instanci i država, šutke to gledaju i dopuštaju.

Kako ne bi bilo zabune, ova diskriminacija ne postoji samo u istraživanjima i strahovima roditelja. Neke udruge poput Protagore, Foruma za slobodu odgoja, ali i znanstvenici, poput Branka Ančića s Instituta za društvene znanosti zabilježili su neke od primjera takve diskriminacije. U jednom takvom primjeru, je snalažljivo dijete koje ne pohađa vjeronauk reklo kako „vjeruje u Zeusa“, na što ga je grupa ostalih učenika pitala kako to „da ne vjeruje u hrvatskog boga“, nakon čega je učiteljica intervenirala i spriječila eventualno nasilje. Ovo je zanimljivo iz perspektive starih hrvatskih šovinističkih jednadžbi; ‘katolik = Hrvat, ‘pravoslavac = Srbin’, ‘ateist, agnostik, ne želi se izjasniti = komunjara, prikriveni Srbin“. U drugom slučaju zabilježene diskriminacije je vjeroučiteljica, časna sestra, izdvojila dijete koje ne ide na vjeronauk (a koje je sjedilo u razredu) i pitala je „kako ne vjeruješ?“, čime je zasigurno prouzrokovala neugodu kod djeteta. Primjera ima brojnih, dovoljno je posjetiti brojne forume i Facebook grupe roditelja djece koja ne pohađaju.

I tu se zapravo dolazi do srži problema; nije problem u tome što katolička crkva ili njeni sljedbenici žele više ili manje perfidnim metodama pridobiti nove sljedbenike, problem je što škole, u krajnjoj instanci i država, šutke to gledaju i dopuštaju. Osim što je sada već notornim Vatikanskim ugovorima dozvoljen vjeronauk kao školski predmet, škole i država su dopustile na izravan institucionalan način implementaciju tog predmeta. Predmet temeljen na vjerskoj dogmi ne bi trebao imati mjesto u školi u istinski sekularnoj državi, nego bi trebao biti dio škola koje osnivaju vjerske zajednice ili bi se trebao podučavati u vjerskim zajednicama. U hrvatskom slučaju je došlo do totalne perverzije, jer vjeronauk u školi često je povezan i ide ruku uz ruku s vjeronaukom u crkvi. Tako zapravo vjeronauk u školi služi kao priprema za primanje vjerskih sakramenata, čime zapravo te škole poprimaju vjerski karakter. Osim toga, učenici na školskom vjeronauku često dobivaju jedinice ili neopravdane sate ukoliko izostaju s vjeronauka u crkvi ili nedjeljne mise, time zapravo direktno dovodeći crkvu u školu. Na taj način se tjera nekatoličku djecu koja su ipak upisala vjeronauk u školi da upišu i vjeronauk u crkvi i formalno prime sakramente i postanu vjernici. Nadalje, sama crkva je prisutna u školi kroz javne blagoslove svećenika na početku školske godine, ravnateljske pozive na kolektivne odlaske na mise, radove vjerske tematike na satu likovnog ili, kao što su navedene udruge zabilježile, pisanjem sastavka na satu hrvatskog jezika na temu „Što bi da u mene uđe Bog?“.

Međutim, ni to nije sve gdje je naša, navodno sekularna, država zakazala. Iako fakultativan, predmet vjeronauka nema alternativu u osnovnim školama. Čak i eventualna ideja za uvođenjem građanskog odgoja i obrazovanja nije uvedena, između ostalog zbog pritiska određenih društvenih snaga. Mada bi i ovakva solucija slala potpuno pogrešnu poruku djeci „ili ste vjernici ili ste građani“, ni ona nije zaživjela. S obzirom da u srednjim školama postoji alternativa u vidu etike, izrazito je vidljiv gubitak interesa za vjeronaukom, s obzirom da vjeronauk pohađa 75 % učenika u srednjoj školi. Također, to je i posljedica činjenice da se djeca krizmaju u 8. razredu osnovne škole, zbog čega su neki župani razmatrali pomicanje krizme na 1. razred srednje škole.

A s obzirom da vjeronauk nema alternativu u osnovnoj školi, nemaju je ni sva djeca koja ga pohađaju. Kako bi bili sigurni da će čim više djece posegnuti za pohađanjem vjeronauka, crkva i škola su se pobrinule da on uvijek bude uvršten u redovnu satnicu unutar turnusa (jutarnjeg, popodnevnog, među smjene) i gotovo uvijek unutar samog rasporeda. Dakle, rijetke su situacije u kojima je sat vjeronauka smješten prvi ili posljednji sat u rasporedu, što bi bilo najpraktičnije i najpravednije za djecu koja ga ne pohađaju. Bez obzira što postoji preporuka ministarstva da se nastava vjeronauka izvodi na taj način, to je ponekad i ne izvedivo, jer u školama s više razreda nema dovoljno satova kako bi se to moglo organizirati. Međutim, ni kada ima ni kada nema mogućnosti, satovi vjeronauka se ne stavljaju van turnusa, iako tome ponekad podliježu neki obvezni predmeti poput tjelesnog odgoja ili informatike. Na taj način, vjeronauk je najčešće smješten u sredinu rasporeda, gurajući djecu koja ga ne pohađaju u nezavidan položaj. Na ovaj način se gura tu djecu na školske hodnike, igralište, knjižnice, prazne učionice. Na taj način ih se gura da čak i ostaju u učionicama tijekom satova vjeronauk, čime se ipak podvrgavaju dogmi ili vjerovanju, koje njihovi roditelji ne žele da budu podvrgnuti. Stavljanjem vjeronauka usred rasporeda tjera se tu djecu da gube jedan sat tjedno na sjedenje na hodnicima, umjesto da se bave izvanškolskim aktivnostima ili čime god što smatraju da je najbolje za njih. Ovom logikom se stvaraju tzv. „rupe u rasporedu“ u kojima završavaju sva ona djeca koju „zločesti“ roditelji ne žele „prilagoditi“ većini i učiniti ih pravim malim „konformistima“ kakve svi volimo…

Leave a Reply