Uhljeb – riječ koja se posljednjih nekoliko godina, a naročito posljednjih mjeseci, raširila poput šumskog požara u medijima, društvenim mrežama i političkoj sferi, s istim razornim i dugotrajnim (čak moguće i vječnim) posljedicama za društvo koje pogađa. Kao pojam pojavljuje se početkom 2000-ih kao oznaka za političke kadrove, namještenike, koji po stranačkoj pripadnosti i lojalnosti zauzimaju pozicije i rade poslove za koje nisu kvalificirani (ni profesionalno ni intelektualno), koje ne znaju niti ne žele raditi, već samo sišu sredstva iz državnog proračuna.
Istina je da je HDZ prilikom preuzimanja vlasti u demokratskoj Hrvatskoj samo naslijedio praksu Saveza komunista Jugoslavije (i svih republičkih inačica) da zapošljava svoje članove i odane sljedbenike u brojne namješteničke pozicije na svim razinama lokale i regionalne uprave i samouprave. Ovo je naslijeđeno od SDP-a 2000. godine, i svih vlada nakon toga. Nijednoj vladi nije ozbiljno palo na pamet da rješava problem prevelike državne birokracije (pritom mislim na političke namještenike), prevelikog broja općina, gradova i županija, prevelikih menadžerskih plaća u monopolističkim tvrtkama i općenito politički podobnim nesposobnjakovićima u državnim tvrtkama. Svakoj stranci je to služio kao lager za zapošljavanje političkih podobnika.
Međutim, kao što to običava u našem društvu, potrebno je uvijek stvoriti atmosferu straha, sijati moralnu paniku i uvesti izvanredno stanje. Je li ta sadističko-mazohistička potreba odraz naših relativno nedavnih ratnih zbivanja ili naslijeđenog gesla iz nekadašnje Jugoslavije „živimo kao da će 100 godina biti mir, pripremamo se kao da će sutra početi rat“, ostat će vječna nepoznanica. To je dovelo do pripreme terena za lov na uhljebe koji se temelji na nikad valjano i argumentirano dokazanoj pretpostavci kako je državna administracija prevelika. Potom se iz te nikad dokazane pretpostavke izvodi zaključak kako ne samo da je ta administracija prevelika i k tome još preskupa, nego nas ona zapravo drži u ekonomskoj krizi i siromaštvu (a nikako ne dizanje kredita za autoceste i sportske dvorane). Kada se jednom tako stvori „do or die“, „mi ili oni“ situacija, onda sva sredstva postaju dozvoljena i potrebno je neuhljebe spasiti od uhljeba. To vodi do izrazito „racionalnih“ rješenja po principu „udri po svima“, jer zašto analizirati gdje eventualno ima previše zaposlenih ili gdje sustav ne funkcionira, kada je lakše kao parolu ponavljati kako je „potrebno smanjiti državnu administraciju“, što valjda samo po sebi sve objašnjava i samo bi se uhljebi drznuli pitati nešto više.
Što je pozicija tzv. uhljeba niža, to ga je slađe šutnuti i to je veći društveni sloj koji to smatra dobrom prilikom da ga šutne. Jer ako se već ne može dođi do menadžera, direktora i moćnih upravljača, onda makar da objesimo njihovog vratara, portira, čistačicu ili, daj Bože, tajnicu
Rat uhljebima, kao i svaki pravi rat, vodi se svim sredstvima i protiv svih, a eventualne isprike doći će kasnije, ako ikada. A u ratu, znaju već i mala djeca, iako stradaju svi, stradaju najviše civili, odnosno slabi, nevini i nenaoružani. Pritom se oni ne zovu civili, nego neprijateljska živa sila, „tobožnji“ civili, trenutno nenaoružani teroristi i kolateralna šteta. Tako se i rat protiv uhljeba, vodi protiv svih koje se uhljebima smatra, a koji su dovoljni slabi i nezaštićeni da ih svatko može šutnuti nogom. Tako su portali poput, naročito, Indexa, ali i bankarsko-odvjetničkog Jutarnjeg lista, prepuni kvazi vijesti, fotografija i potpuno nejasnih filmova u kojim se pojavljuje stereotipizirani lik lijenog radnika iz javnog sektora, koji krati dane igrajući pasijans (dobro valjda su sada već napredovali do Penguinsa na Facebooku, pobogu), ne radi ništa, bezobrazan/zna je i još se ljuti kada ga se tjera da obavlja svoju dužnost. Što je pozicija tzv. uhljeba niža, to ga je slađe šutnuti i to je veći društveni sloj koji to smatra dobrom prilikom da ga šutne. Jer ako se već ne može dođi do menadžera, direktora i moćnih upravljača, onda makar da objesimo njihovog vratara, portira, čistačicu ili, daj Bože, tajnicu.
Ta sotonizacija i određena dehumanizacija nije slučajna i potrebna je kako bi se čitatelje/sljedbenike dovelo do potpune galvanizacije i spremnosti na radikalne poteze. Također, u duhu totalitarne borbe s ideološkim neprijateljem, potrebno je pojam neprijatelja neprestano širiti, kako borba nikada ne bi prestala i kako bi se mogla instrumentalizirati za brojne kratkoročne i dugoročne političke ciljeve. Tako se pojam uhljeba, iako je inicijalno označavao bahate političke oligarhe koji njeguju svoje sinekure za račun naših novaca, ne ispunjavajući osnovne djelatnosti, sada protegnulo na medicinske sestre, ljude na šalterima, profesore, učitelje, policajce, itd. Ovdje često spominjani Index tako svako zaposlenje u javnom sektoru i svaku osobu u njemu naziva uhljebom. A kada se to spomene doslovce svaki dan nekoliko puta, ljudi će stvarno vidjeti uhljebe svugdje oko sebe.
Međutim, bez obzira što mi u Hrvatskoj mislimo kako su naši „problemi“ unikatni i kako mi jedini moramo loviti uhljebe, zapravo slijedimo trendove. Da budemo precizniji, kaskamo za neoliberalnim trendovima, više od 40 godina. Naime sotoniziranje javnog sektora, njegovih radnika i njegovih usluga (welfare state) nije neka nova izmišljotina, nego više-manje postojani trend od doba vladavine majke i oca neoliberalizma, Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Tako je asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Mislav Žitko, posvjedočio kako je kod lova na uhljebe zapravo riječ o promociji nečega što je Reagan nazivao „moralnom ekonomijom“, jer je valjda nemoralno dobivati novce iz proračuna kako bi se obavljao javni servis. Također, Žitko je spomenuo kako pojam uhljeba zapravo poprilično korespondira s terminom „welfare queen“, koji je skovan 1974. godine, kada je u medije došla priča o Afroamerikanki Lindi Taylor iz Chicaga, koja osim što je bila notorna kriminalka, varala je državu te uzimala socijalnu pomoć. Ona sama i taj termin popularizirani su tijekom Reaganove predsjedničke kampanje 1976. godine, kada je pričao o jednoj ženi iz Chicaga koja lažnim identitetom vara američku administraciju i uzima socijalnu pomoć. Pojam se kasnije popularizirao i korišten je tijekom Reaganovog rušenja američkog radničkog sna i welfare statea. Istraživači su kasnije analizirali kako je lik tamnopute Taylor idealno ocrtavao američke stereotipe o siromaštvu, rezerviranom za žene i Afroamerikance, kao i za potvrdu već postojećih stereotipova o Afroamerikancima kao lijenčinama, pijavicama koje uzimaju socijalnu pomoć i žive na državnom proračunu (svaka sličnost s hrvatskim i općenito europskim stereotipovima o Romima je namjerna).
Ono po čemu je Hrvatska originalna i uzdiže se iznad sličnih termina je sam naziv uhljeb. Time su se hrvatski wannabe neoliberali iskazali još više od svojih ideoloških očeva i majki, stvorivši termin koji u opisu neprijatelja rabi i jezik neprijatelja.
Ono po čemu je Hrvatska originalna i uzdiže se iznad sličnih termina je sam naziv uhljeb. Bez obzira što su neki hrvatski jezikoslovci nastojali objasniti kako hljeb u hrvatskom jeziku označava određeni oblik kruha, riječ neopisivo vuče na srpsku inačicu riječi kruh – hljeb. Ovo zamjećuje Hajrudin Hromadžić, sociolog na Filozofskom fakultetu u Rijeci, govoreći kako je zanimljiva ova riječ, jer „o kakvom mi to još hljebu govorimo u Hrvatskoj“ i „gdje se to u Hrvatskoj može upotrijebiti hljeb, a ne kruh“. Na taj način, Hromadžić tvrdi, ovaj termin kao pravi ideologem sadrži sve negativne konotacije koje su za njega potrebne, dolazeći do nekih rasističkih i orijentalnih stereotipova. Time se, tvrdi on, vadi iz ormara pouzdani tradicionalni neprijatelj koji se uvijek veže isključivo uz negativno. Riječ je naravno o Srbima. Jer naravno, što bi prosječni Hrvati i Hrvatice radili bez vječnih neprijatelja Srba. Time su se hrvatski wannabe neoliberali iskazali još više od svojih ideoloških očeva i majki, stvorivši termin koji u opisu neprijatelja rabi i jezik neprijatelja.
Bilo kako bilo, zanimljivo je gledati kako se lako nahuškalo sirotinju iz privatnog i javnog sektora jedne na druge. Je li riječ o tome da mediji samo govore ono što su već svi ionako mislili ili je riječ o tome da su radnici iz privatnog sektora, zbog jadnih plaća i teških radnih uvjeta frustrirani pa onda trebaju nekoga ili nešto na čemu se trebaju ispucati. Jesu li medijski moguli, kao npr. moćni odvjetnik Marijan Hanžeković, uspjeli uvjeriti sve kako će im uhljebi doći glave ili su to ljudi i prije mislili, ostaje pitanje. Zanimljivo je također vidjeti ljude na društvenim mrežama kako se natječu u svojim izljevima mržnje i prezira prema uhljebima, mada su i sami uživali ili još uvijek uživaju blagodati javnog sektora. Simpatična su i djeca iz društveno prihvatljivih obitelji, koja su imala tu tešku nesreću da nisu uživali blagodati parazitskog javnog servisa, jer su roditelji plaćali privatne doktore, privatne škole i privatne učitelje engleskog jezika, uz četiri treninga tenisa na Šalati. Iako nitko pri zdravoj pameti neće govoriti kako je posao u javnom sektoru nesigurniji nego u privatnom, jer to za sada (ali, pitanje je hoće li biti tako i u budućnosti) statistički nije bitno. Međutim, ljudi zaboravljaju da plaće ljudi u javnom sektoru, pogotovo onih koji bi eventualno bili višak ili preplaćeni, ne predstavljaju sudbonosni problem nijedne države, pa tako ni Hrvatske. Neograničenom likvidacijom javnog sektora, pogotovo u polju zdravstva, obrazovanja i kulture radnička klasa (pod tim mislim na preko 90 % radnog stanovništva) svest će se na lumpenproletarijat, koji će biti slabo educiran, duhovno siromašan te čak i slabog fizičkog zdravlja. Nije da kapitalistički sustav to želi, jer sustav nema mozak ili srce, nego je to inherentna logika funkcioniranja sustava koji reducira potencijale za otpor te ih pacificira pomoću komercijalizacije. Tako i znanje i zdravlje postaju proizvod za točno određenu publiku u točno određenim količinama.
Bilo kako bilo, rat protiv uhljeba neće stati u doglednoj budućnosti, niti će stati pred nekom od kategorija radnika javnog sektora. Sustav će nemilice gaziti sve koga smatra uhljebima: medicinske sestre koje s beskonačnim prekovremenim satovima, lošim radnim uvjetima i mizernim plaćama vidaju naše rane; vatrogasce koji pale svoju kožu kako mi ne bi trebali; učitelje koji se u potkapacitiranim školama, sa zavezanim rukama, bore s djecom koja su sve opremljenija tehnološkim sredstvima odvlačenja pažnje i ometanja nastave; bili oni knjižari/ke koji strpljivo traže i preporučuju knjige kako bi se generacije opismenile; čistačice, koje ni ne zamjećujemo ni ne pozdravljamo, a koje lome leđa po beskrajnim hodnicima… Stvarno su uhljebi…
