“U Siriji nema budućnosti s Basharom al-Assadom”

sirija

Projekcijom “Sirijske ljubavne priče”, dokumentarnog filma nezavisnog britanskog redatelja Seana McAllistera, a u prisustvu redatelja i glavnog aktera Amera Daouda, otvoren je u ponedjeljak 13. Human Rights Film Festival. Riječ je o sjajnom filmu koji prati dramu jedne obitelji od početka prosvjeda u Siriji, do rata i njihovog odlaska iz zemlje. Film je sniman punih pet godina i otkriva ne samo politički aspekt krize u Siriji, već, mnogo potresnije, i onaj osobni, u ovom slučaju Amera i Rahgde, te troje njihove djece.

O samom filmu, ratu u Siriji, Basharu al-Assadu, te Ameru i Rahgdi, razgovarali smo s redateljem Seanom McAllisterom.

Kako je uopće došlo do filma?

Kad je počelo Arapsko proljeće želio sam snimiti film u nekoj diktatorskoj zemlji koja se čini da funkcionira i nije u ratu. Zato sam izabrao Siriju u koju sam stigao 2009. godine. Došao sam u potragu za pričom, živio sam osam mjeseci u Damasku i tek kada sam upoznao Amera te čuo njegovu priču, shvatio sam da imam film.
Amer i Raghda upoznali su se u zatvoru, komunicirajući kroz rupu u zidu koji je dijelio njihove ćelije. Oboje su bili revolucionari, on borac za palestinsku neovisnost, a ona sirijska ljevičarska aktivistkinja. Zbog kritičkog pisanja o Assadovom režimu, Raghda je ponovno završila u zatvoru, a Amer je ostao sam s njihovo troje djece. Vjerovao je da će uz moju pomoć i film, svijet čuti za Raghdu.
Tek kada sam se sprijateljio s Amerom shvatio sam koliko je moja slika o Siriji bila pogrešna i koliko sam osobno bio zaveden životom u Damasku. Sirija nije samo Damask koji je netom prije ustanka bio prepun američkih, japanskih i britanskih turista. Čim smo izašli iz grada vidjeli smo drugo lice Sirije, ono mnogo jadnije. Sloboda je također bila iluzija jer kad sam samo malo zagrebao ispod površine otvorio se sasvim drugi svijet represije i zemlje političkih zatvorenika. Uljuđeni Bashar al-Assad također se pokazao kao čista obmana. Tek kad su počeli prosvjedi i kad je predsjednik počeo davati televizijske intervjue, shvatio sam koliki je tip jebeni klaun i da je šutnja, zaista, ponekad zlato.

Je li bilo teško osvojiti povjerenje glavnih protagonista?

Jest. Svi Sirijci koji su se u to vrijeme družili sa zapadnjacima bili su izloženi velikom riziku. Zato mi je trebala jedna cijela godina da dobijem Amerovo povjerenje. Nakon što je Raghda puštena iz zatvora, trebalo je proći vjerojatno još godinu dana da mi i ona počne vjerovati. Teško je postići takav odnos, no jednom kad se uspije onda i film dobije potrebnu dozu intimnosti.

Sirijska ljubavna priča1

Bili ste u Damasku 2009. godine. Možete li opisati kako se živjelo u Siriji prije rata?

Obožavam Damask i mislim da je bio skriveni dragulj Srednjeg istoka. Prekrasan grad, pun vibrantnog života i ljudi. Prava je tragedija da je sve to izgubljeno i žrtvovana u ratu. Bashar al-Assad se ponašao kao benigni diktator, život je bio sasvim normalan sve dok ne bi propitivali Assadova vlast. Zapadnjački odjevene žene s dekolteima hodale su ulicama uz one s hidžabom, postojala je različitost i upravo je ona davala poseban štih gradu. Sirija je imala snažnu ekonomiju, mnogo turista je dolazilo u zemlju. Predsjednik Bashir al-Assad došao je na vlast 2000. godine nakon smrti njegova oca. Prije toga je radio u Velikoj Britaniji kao oftalmolog i oženio se s Britankom. Kada se vratio u Siriju obećao je reforme i promjene koje nikada nije proveo. Ironično, no bilo je puno više političkih zatvorenika za vrijeme njegove vlasti nego vladavine njegova oca. Kad je počelo Arapsko proljeće, ljudi koji su izašli na ulice nisu tražili rušenje al-Assada, već samo provedbu obećanih reformi. On je pak odgovorio metcima i ubojstvom.

Bili ste tamo na prvim prosvjedima. Je li bilo među prosvjednicima i radikalnih islamista?

Na početku prosvjeda vidio sam Amera sa salafistima. Surađivao je s njima, čak se i šalio kako je on komunist a oni salafisti. Ja sam to cinično promatrao i pitao se što bi se moglo kasnije desiti, no oni su svi naivno vjerovali kako će sve biti u redu. Da je Zapad intervenirao da spasi 300 000 ubijenih ljudi, možda bi zaustavio i uspon ISIS-a. To se dogodilo zbog našeg nedjelovanja.

Što je trebalo učiniti?

Sjetite se da je Assad upotrijebio kemijsko oružje protiv svojih ljudi, protiv djece, a da Zapad nije reagirao iako je američki predsjednik Barack Obama postavio „granicu“ upravo na kemijskom oružju. To je bio poticaj al-Assadu da nastavi s bombardiranjem vlastitog naroda, što radi i dan danas. O tome uopće ne govorimo jer pričamo samo o ISIS-u. Treba reći da je više od 90 posto ljudi koji su poginuli u Siriji, stradali zbog Assadovog bombardiranja a ne ISIS-a. Ljudi iz Velike Britanije odlaze se boriti u Siriju. Zašto? Problem, odnosno rak rana leži u Damasku.

Znači, vjerujete da je Zapad trebao vojno intervenirati?

U Siriji sam zbog sebičnih razloga uvijek bio za intervenciju. Bio sam tamo i zato to kažem. Znam da to nije popularan stav među ljevičarima, a sebe smatram ljevičarem, no tako razmišljam. Razumijem da vojna intervencija nije popularna, možda i nije trebalo intervenirati no zato sada moramo platiti cijenu. U jednom trenutku Amer kaže u filmu da je ubijeno 250.000 ljudi, jebeš Zapad, no problem će doći na Zapad. I problem se stvarno vratio. Ako, filozofski, intervencije ne djeluje, onda se moramo nositi s realnošću neinterveniranja, a to je ovo što imama sada.

Tijekom snimanja uhapšeni ste i proveli ste tjedan dana u zatvoru o čemu su izvještavali i britanski mediji. Kako je bilo u zatvoru, kako su se odnosili prema Vama i koliko je uopće bilo moguće snimati dokumentarni film na ulicama Damaska?

Na početku sam mogao sasvim normalno snimati. S kamerom u ruci izgledao sam poput svih drugih turista i nije bilo nikakvih problema. Kad je krenula revolucija krenuli su i problemi. Čak i ako bi snimali mobilnim telefonom riskirali bi da vas ubije tajna policija. Tada sam kupio naočale s kamerom i na taj način nastavio sam snimati.

Kako su Vas otkrili?

Loš tajming. Imao sam sastanak s jednom osobom koja je zapravo bila na meti tajne policije. Preko njega su došli i do mene. Uhapsili su nas u kafiću, zavezali oči i odveli u zatvor. Po cijeli dan i noć svjedočio sam mučenju drugih zatvorenika, čuo sam udarce, mučenje električnim kablovima, jauke, plač i zapomaganje. Mene nisu dirali i nisu željeli da išta od toga vidim. U životu sam snimao ljude koji umiru, no vjerujte mi da nema ništa gore od slušanja plača i muke drugih ljudi.

Zbog Vaših uhićenja Amir i Raghda morali su pobjeći iz Sirije. Jeste li razmišljali kako bi im život izgledao da nije bilo Vas i filma?

Osjećao sam se grozno. Bili su u Libanonu i bili su u opasnosti. Ja sam pak ostao bez novca za film i svi smo bili u nekakvom vakuumu. Njihova se ljubav počela raspadati, sve je bilo grozno i činilo se katastrofalno. Osjećao sam se odgovorno i zato sam bio s njima što sam više mogao. Na pola sam snimao film, a na pola im pomagao.
Na sreću, uspjeli su doći do Francuske, iskoristivši činjenicu da sam ih ja gurnuo u rizičnu situaciju. Meni je drago da me nikada nisu krivili ni za što, jedino koga krive je Bashar al-Assad. Njihova djeca sada imaju budućnost, a to je ono o čemu je Amer uvijek sanjao. Raghda pati, odlučila je živjeti u Istanbulu bliže revoluciji dok je Amer u Francuskoj s novom djevojkom s kojom brine o djeci. Iako više nisu zajedno, još uvijek su bliski. Amer mi je upravo kazao da je Raghdin brat poginuo u Siriji i on se sprema već sutra za Istanbul da bude uz nju u ovim teškim trenucima.
Iskreno, nikada nisam očekivao da će se rastati. No, bili su stvarno sjebani i bilo je grozno, kad smo montirali film atmosfera je bila jako teška i puna mržnje. Na premijeri u Amsterdamu svi su bili i ja sam sjedio između Amera i Raghde. Film ih je ponovno povezao, ne kao ljubavnike već kao drugove. Iskoristili su film da pričaju o Siriji i izbjegličkoj krizi zbog čega se i ja osjećam bolje.

Vidite li neko rješenje rata u Siriji?

Amer kaže da bi trebalo kreirati sigurne zone gdje bi ljudi bili zaštićeni od bombardiranja i i ne bi morali napuštati Siriju. Također, trebalo bi naći partnera među sirijskom oporbom i Slobodnom sirijskom vojskom tako da netko preuzme zemlju nakon pada al-Assada. Jer budućnosti s Basharom al-Assadom na vlasti, naprosto nema.

Leave a Reply