Balkane, Balkane, Balkane moj

balkan4.jpg

Balkan, taj magični društveni, politički i kulturni prostor koji ponekad koincidira s njegovim geografskim prostorom na istoimenom poluotoku na jugoistoku Europe. Jedna od najpopularnijih granica je ona postavljena na rijekama Savi i Dunavu, što posljedično dovodi do toga da je stari dio Zagreb u srednjoj Europi, a Novi Zagreb na Balkanu. Zapravo, geografske granice Balkana poslovično počinju od prvog istočnog susjeda: za Nijemce Balkan počinje u Austriji, za Austrijance u Sloveniji, za Slovence u Hrvatskoj, a za Hrvate u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Usprkos raširenom vjerovanju, riječ Balkan ne potječe od spoja dviju turskih riječi bal (med) i kan (krv). Cijeli prostor i poluotok nazvani su po planini Balkan u Bugarskoj (gdje se zove Stara Planina) i istočnoj Srbiji, a samo značenje riječi Balkan dolazi od stare turske riječi koja doslovce označava planinu ili planinski greben.

Važnije od samog značenja i povezano uz različitu interpretaciju njegovih granica, bitnije je što Balkan predstavlja u svijesti Europe. Opće je mjesto kako se Balkan smatra simbolom svega primitivnog, nazadnog i orijentalnog u Europi, a naročito je taj stereotip prisutan u prostorima koji neki smatraju Balkanom ili u najmanju ruku granicom Balkana i srednje Europe. U tom smislu je Hrvatska sjajan primjer. Primjenom onoga što je Sigmund Freud nazvao „narcizmom malih razlika“, prosječni član hrvatskog društva obožava (pre)naglašavati (ne)postojeće razlike spram pripadnika društava iz susjedstva, prvenstveno bosanskohercegovačkog i srbijanskog društva. Razlika koju prosječan građanin i građanka u Hrvatskoj zamjećuje u odnosu na građane u Bosne i Hercegovine i Srbije je zapanjujuća. Neupućeni promatrač zaključio bi kako je riječ o društvima koja nemaju ništa ili jako malo zajedničkog.

Ponekad je to klasični pogled s visoka, kako priliči originalnom kulturnom šovinistu, gdje je jasno naznačena granica između ‘nas’ ‘Europljana’ i ‘njih’ Balkanaca. Postoji i famozna ‘ali’ kategorija takvih istih šovinista, koji će imati političku korektnu rečenicu, do suprotnog veznika ‘ali’, nakon koje će nastaviti u, kao što i veznik nalaže, suprotnom tonu

Naravno kada se u Hrvatskoj govori o Balkanu, najčešće se misli ili o samoj Srbiji i Srbima (bez obzira jesu li iz Hrvatske, Bosne ili Srbije) ili je uloga Srbije i ostalih južnijih post-jugoslavenskih država bitna za konstrukciju pojma Balkana spram kojeg se hrvatski građanin (često i Hrvat/ica ili onaj koji se takvim smatra) može superiorno postaviti. Taj diskriminatorni odnos spram ostalih balkanskih (najčešće i post-jugoslavenskih) društava vidljiv je u mnogo polja društvenog i svakodnevnog života: kultura, politička kultura i pismenost, infrastruktura, vozačka kultura, higijena, usluga (u ugostiteljstvu), opća kultura, moda, muzika, itd. Isto vrijedi i za društvene anomalije, odnosno devijacije: razina kriminala, mafijaška ubojstva, ilegalno oružje, nacionalizam, primitivizam, šovinizam, religijski fanatizam, navijačko nasilje, nasilje u svakodnevnom životu, korupcija i u javnom i u privatnom sektoru, tretman žena, itd. Izuzev nekoliko područja u kojima se pripadnici balkanskih nacija smatraju ravnopravnim (film i sport), prosječan pripadnih hrvatskog društva osjeća se superiorno spram svojeg kolege koji možda ima isto obrazovanje i vještine, iste problem, ali je, eto, Balkanac. Na kraju krajeva, nekad nije potrebno niti obrazložiti po čemu je to pripadnik jednog, uvjetno rečeno, balkanskog društva inferiorniji, već iz samog pripadanja navedenom društvu proizlazi kako je samorazumljivo da „je sve sigurno lošije na Balkanu“. Ponekad je to klasični pogled s visoka, kako priliči originalnom kulturnom šovinistu, gdje je jasno naznačena granica između ‘nas’ ‘Europljana’ i ‘njih’ Balkanaca. Postoji i famozna ‘ali’ kategorija takvih istih šovinista, koji će imati političku korektnu rečenicu, do suprotnog veznika ‘ali’, nakon koje će nastaviti u, kao što i veznik nalaže, suprotnom tonu. Ima i onih koji će još više prikriti svoje predrasude i pokušati gdjekad istaknuti neke sitne razlike kojima će pripisivati nerazmjerne vrijednosti. Neki će s druge strane imati klasičan patronizirajući odnos spram Balkana, pun razumijevanja za jadna nerazvijena balkanska društva. Dosta često je prisutan odnos spram Balkana koji je popraćen infantilnom cerekom, s „ah ti Balkanci“. Na kraju, postoji i ona grupa zagovornika radikalne političke korektnosti, korektnost koja postaje sama po sebi nekorektna jer negira neke specifičnosti, koji smatraju da svako spominjanje Balkana predstavlja čin diskriminacije, čime zapravo sotoniziraju sam pojam Balkana.

Pritom, taj stav koji se temelji na nekoj percipiranoj kulturnoj nadmoći ne korespondira s političkom pozicijom onoga koji stav iznosi. Pojednostavljeno govoreći, nema nikakve suštinske razlike između desno i lijevo orijentiranih individua u njihovoj učestalosti pozivanja na superiornost spram balkanskih društava. Koliko je god opsesija s distinkcijom spram, posebice, drugih post-jugoslavenskih društava forte i bitna značajka hrvatske desnice, i lijeva struja voli napraviti distinkciju spram njihovih kolega iz ponešto istočnijih ili južnijih krajeva.

Prethodna kampanja za parlamentarne izbore pokazala je koliko je pojam Balkana zanimljiv i tzv. ljevici za napadanje njihovih političkih protivnika. U tome je prednjačio Zoran Milanović koji se koristio Balkanom, kako bi fine, pristojne, civilizirane, europske hrvatske građane dodatno strašio tom poznatom babarogom. Već prije same službene predizborne kampanje, gostujući 21. rujna na RTL-u, Milanović se požalio voditelju kako, iako se Hrvatska pozicionira kao zemlja zapadnog kruga, „HDZ i [Tomislav] Karamarko guraju nas na Balkan“. Milanović je, u svojem verbalnom obračunu sa srbijanskim političarima za domaću političku upotrebu, nastavio već sljedećeg dana s prikazivanjem svih obrazaca podcjenjivačkog, kulturno-diskriminatornog ponašanja. Tako je, oponašajući kvazi-srpski, Milanović poručio svojem srbijanskom premijeru Aleksandru Vučiću, „šaraj malo, brate“. Svakom pristojnom građaninu svake pristojne države na svijetu, oponašanje govora pripadnika drugih naroda, mora biti neprihvatljivo i neprikladno. Stereotipizirane izjave za pripadnike drugih nacija je nešto što priliči Silviju Berlusconiju, a ne ozbiljnom političaru.

Ne treba bit toliko zlonamjeran ili toliko naivan i tvrditi kako je sav problem u Milanoviću: diskriminatoran odnos spram Balkana nije on niti smislio niti pokrenuo, a sigurno ga neće niti zaustaviti. Milanović je samo proizvod nečega što vučemo kako iz austrougarskog razdoblja i kolonijalnog odnosa spram Balkana, kojem se donosila civilizacija, tako i iz naše nedavne ratne i poslijeratne društvene okoline, koja je nužno tražila strogo odvajanje od Balkana i svega balkanskog

Kada se otkrilo da je HDZ posudio ime svojeg programa od političara iz malenog bosanskog Prnjavora, Milanović nije izdržao ne pokazati svoju urbanu i zapadnjačku nadmoć. „Mi nismo Prnjavor, neka se nitko ne uvrijedi [dio rečenice koje je obično sastavni dio izjava ‘ali’ šovinista, op.a.], mi ne slavimo cajke, mi ih suzbijamo i to će biti dio našeg programa,“ rekao je Milanović 5. listopada. Netko s boljim smislom za humora zaključio bi kako je Milanović najavio zatvaranje većeg broja lokala u Zagrebu i širom Hrvatske, koji slušaju ‘omražene’ i ‘notorne’ cajke, koje ne slušaju civilizirani hrvatski građani, nego samo balkanski divljaci.

U svojem razračunavanju s Balkanom i svim njegovim stanovnicima, Milanović je nastavio 24. listopada na predizbornom skupu u Jastrebarskom, kada je napomenuo kako njegova koalicija više voli svoju domovinu od Domovinske koalicije „koja radi za svakog profitera, Cincara i prevaranta“, čime je pripadnike čitave jedne etničke skupine s područja Balkana (Srbija, Makedonija i Grčka) poistovjetio s kriminalcima, u duhu istinskog, skoro pa rasizma spram balkanskih etničkih skupina. Pritom je medijska reakcija EPH na ovu izjavu bila fokusirana nabrajanjem istaknutih Cincara, kao da činjenica da su Majka Tereza ili Toše Proeski bili Cincari dodatno diskreditira tu izjavu. Već idućeg dana, Milanović je nastavio svoju ‘paljbu po balkanskim položajima’ na predizbornim skupu u Karlovcu kada je rekao kako HDZ-ova koalicija želi od Hrvatske napraviti “zadnju balkansku nacionalističku i zatucanu kasabu”.

Ne treba bit toliko zlonamjeran ili toliko naivan i tvrditi kako je sav problem u Milanoviću: diskriminatoran odnos spram Balkana nije on niti smislio niti pokrenuo, a sigurno ga neće niti zaustaviti. Milanović je samo proizvod nečega što vučemo kako iz austrougarskog razdoblja i kolonijalnog odnosa spram Balkana, kojem se donosila civilizacija, tako i iz naše nedavne ratne i poslijeratne društvene okoline, koja je nužno tražila strogo odvajanje od Balkana i svega balkanskog, barem na razini privida. U svijetu pretjeranih simplifikacija i raširenih banalnosti, svakome, pa i prosječnom hrvatskom građaninu i građanki, teško je shvatiti kako u Balkanu nema ničega mističnog i nadnaravnog, kao i to da je pitanje identiteta i mentaliteta popriličan društveni i politički (politikanski) konstrukt. To postaje jasno kada se vidi kako i prosječan građanin Srbije isto čeka kada će nova sezona ‘Game of Thrones’ izaći ne netu, kao što na sličan način razmišlja što će biti s njegovim ili njezinim kreditom u švicarskim francima, kao što i jednako mašta o dva tjedna na Sejšelima. Pitanje gdje počinje Balkan, a gdje završava, postoji samo u glavama i projektima EU-a. Pravio se svako u Hrvatskoj ili ne, razlike i sličnosti između hrvatskog i ostalih ‘balkanskih’ društava su toliko velike, odnosno toliko male, da će nas vječito ‘prisiljavati’ na promjenjive oblike suživota i uvijek neizbježnog sukoba.

Leave a Reply