Strah kao moneta za potkusurivanje

strah3

Oscar Wilde davno je rekao kako „u nekim zemljama ništa nije nemoguće, osim korjenite promjene“. Upravo sličan zaključak o političkoj situaciji u Hrvatskoj mogu donijeti kako stručnjaci, tako i obični građani. Nije riječ, isključivo, o pučkom komentaru kako „su svi političari isti – lažljivi i pokvareni“, kako „treba dati čovjeku moć i onda vidjeti“, i slično. Jednostavno riječ je uvriježenom modelu po kojem su, kao što je Wilde rekao, promjene nemoguće. Postoji samo površno i kratkoročno ublažavanje posljedica koje imaju duboke i sveprožimajuće korijene. Uglavnom se uzrocima problema – na političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom i duhovnom planu – ne bavi nitko, jer podrazumijeva veliki bunt kako građana, tako, a to je ponekad znatno važnije, i krupnog kapitala. Svaki politički akter koji bi obećavao bavljenje uzrocima, a ne isključivo posljedicama, bio bi osuđen na politički poraz ili marginu. To ne znači da su neki politički akteri na hrvatskoj političkoj margini ustvari veliki vizionari koji se žele baviti uzrocima. Oni su nažalost samo neuspješni političari koji nisu dovoljno izreklamirali svoju tendenciju bavljenja posljedicama.

Usprkos svemu, mada pravu promjenu i bavljenje uzrocima rijetki žele, velika većina političara, stručnjaka i građana zazivaju promjene i „temeljite reforme“. Neki zapravo ne znaju što su to reforme, neki su konformisti, a neki si zapravo ne žele priznati da ne žele nikakve promjene. Oni koji stvarno žele promjene, najčešće ili optimistično gledaju na stranke i političare i vjeruju kako oni mogu i žele donijeti promjene, ili su pesimistično svjesni kako u ovakvoj političkoj situaciji i konstelaciji snaga jednostavno nema mjesta za promjene. Problem je što ni jedan politički akter ne može sebi dopustiti da zagovara i kreće u velike promjene (reforme) ukoliko to ne rade svi ili makar znatan dio ostalih političkih aktera. S obzirom da su prave promjene nepoželjne, zato jer su bolne, akter koji bi njih jedini zagovarao potpisao bi čin vlastitog političkog samoubojstva. Imajući to u vidu, politički akteri okreću se zatvoreničkoj dilemi – ukoliko svi odluče ignorirati promjene, šteta za svakog pojedinog će biti manja.

Bez obzira što se promjene i reforme najavljuju u baš svim izborima u predstavničkim demokracijama, svaki izbori imaju temu. Nekada su te teme velike političke, kao što se nekad tijekom predizbornih kampanja u Hrvatskoj isključivo pričalo o ulasku u EU, a nekad su ekonomske, kao u zadnje dvije kada se priča o izlasku iz krize. Također, ono što svaka predizborna kampanja ima je moneta. Moneta kojom se političari služe kako bi mobilizirali vlastite ili preuzeli tuđe birače. Moneta kao sredstvo kojim će se monetizirati, kupiti, birača, uvjeriti ga da glasa za ovu ili onu opciju. To sredstvo preuzima svojstvo aktera za sebe, a sami birači postaju moneta za potkusurivanje između samomislećih aktera. Kao sredstvo, odnosno moneta, često se u predizbornim kampanjama koristi strah. Strah od novog, strah od vraćanja na staro, strah od stranog i nepoznatog, strah od poznatog i izvjesnog. U tom smislu ni predizborna kampanja u Hrvatskoj nije iznimka.

U traženju novca za obećano financiranje pronatalitetne politike, Karamarko je našao udruge, kao one „koje cijede državni proračun“ i kojima će se dosta novaca uzeti. Pritom treba imati u vidu da je vrlo vjerojatno mislio samo na određeni segment civilnog društva, odnosno samo neke udruge

U Hrvatskoj se strah intenzivno koristi kao moneta za nadolazeće izbore od kada je Tomislav Karamarko preuzeo HDZ u svibnju 2012. Karamarko i HDZ koriste strah kako bi sami i preko svojih satelita, odaslali prijetnju svim segmentima društva koji nisu spremni na zajedništvo. Svi koji nisu (za)jedno, imaju nestati. U cijeloj toj masovnoj strategiji straha, prema političkim i duhovnim oponentima odašilje se poruka: „vidjet ćete vi kada mi dođemo na vlast“. U međuvremenu, dok ne dođu na vlast, koristit će marionete za utjerivanje i izazivanje straha, što će im na kraju priče pomoći da dođu na vlast, jer će ili ustrašiti ili ušutkati ili pasivizirati svoju postojeću i potencijalnu opoziciju. Karamarko je tako i proteklih tjedana pokazivao svoje totalitarne tendencije, u kojima se nazire stav kako on ne trpi postojanje ikakvih „džepova otpora“ kada (i ako) on dođe na vlast. Njegove ideje o potrebi pisanja isključivo jedne istine o Domovinskom ratu i Franji Tuđmanu su već naveliko poznate. Strogo političko diktiranje povjesničarima i ljudima zaduženim za obrazovanje o tome kako i o čemu će pisati u povijesnim udžbenicima nije njegov izum. Treba pošteno priznati da smo tome svjedočili posljednjih 25 godina, tijekom kojih smo, bez obzira na znatne pozitivne pomake, vidjeli veliki utjecaj politike i državotvornih mitova koji su svoje mjesto u obrazovanju našli ili putem indirektnog političkog impulsa ili samocenzurom samih povjesničara.

Međutim, nije Karamarko stao na tome. U traženju novca za obećano financiranje pronatalitetne politike, Karamarko je našao udruge, kao one „koje cijede državni proračun“ i kojima će se dosta novaca uzeti. Pritom treba imati u vidu da je vrlo vjerojatno mislio samo na određeni segment civilnog društva, odnosno samo neke udruge. Iz pragmatičnih razloga nije mislio na DVD-ove širom Hrvatske, kao i udruge koje se bave palijativnom skrbi. Iz političko-pragmatičkih razloga nije mislio ni na Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski nogometni savez i druge sportske saveze, jer gdje bi onda nekadašnji politički kadrovi, poput Zlatka Mateše i Ivana Šukera, preživljavali godinama. Naročito, Karamarko nije mislio na brojne braniteljske udruge koje dobrim dijelom podupiru njegove aktivnosti. Sam izostanak reakcije braniteljskim udruga upućuje na to da se nitko nije previše uzrujao zbog toga. Jednostavno, Karamarko je vrlo vjerojatno mislio na mirovnjačke i ljudskopravaške udruge koje ne uživaju jaku političku potporu, a samo smetaju.

Karamarko nije stao sam na udrugama, nego se bacio u kulturu, ili preciznije, na Olivera Frljića. Tako je Karamarko ustvrdio kako se HNK Ivan pl. Zajc ismijava s kulturom i hrvatskim narodom, uz obećanje kako će isto promijeniti jednom kada dođe na vlast. S jedne strane se opet nazire želja za totalitarnom kontrolom, a s druge nepoznavanje procedure, jer ravnatelja riječkog HNK bira gradonačelnik Rijeke. U ovom napadu, kao i mnogim drugim, ipak se osjeća Karamarkova potreba da namjerno elektrizira atmosferu i mobilizira čim desnije biračko tijelo. Sličan stav ima i sam Frljić, koji smatra da je izjava dana isključivo u kontekstu predizborne kampanje, jer Karamarko vrlo vjerojatno niti nema želju posezanja u kulturu. Međutim, Frljić je upozorio kako je Karamarko oličenje svega onoga protiv čega se njegovo kazalište bori – retuširanje 90-ih, HDZ-ove prošlosti, Domovinskog i Drugog svjetskog rata, antifašizma. Svim tim je, po Frljiću, HDZ „još jednom dokazao kako je stvarno stranka opasnih namjera“. Vezano za optužbe o nelegalnoj smjeni bivše ravnateljice, u pričama plasiranim iz HDZ-a, Frljić je dodao kako su ti ugovori javni već više od godinu dana i da ih je HDZ mogao vidjeti i pročitati, dodajući kako je očito i riječ „o stranci glupih namjera“. Na pitanje kako komentira činjenicu da se njega na političkoj desnici predstavlja kao nekoga tko radi za SDP-ovu vladu, Frljić je izrazio vlastitu apolitičnost u navedenoj političkoj situaciji, dodajući kako „ne vjeruje u nikakvu političku ljevicu u ovakvom sustavu parlamentarne demokracije“, unutar kojeg promjene nisu moguće i unutar kojih se ciljevi ljevice ne mogu ostvariti. Za kraj dodaje kako bi mu možda bilo bolje da „nekog podržava“, jer bi onda uživao nečiju potporu i ne bi propitivao status quo.

Koristeći strah kao monetu za birače u borbi protiv HDZ-a, birače polagano pretvaraju u monetu za potkusurivanje s HDZ-om, u svrhu samo jednog jedinog cilja – ostanka na vlasti. Nema nikakve želje za dubljom promjenom cijelog sustava i politike u Hrvatskoj koja bi natjerale HDZ da se sam promijeni. Nema želje za promjenom, jer stvari predobro funkcioniraju ovako

Upravo zadnjih komentarom dolazi se do biti – ljudi se u parlamentarnoj demokraciji koriste kao moneta za potkusurivanje. Svi oni koji nisu monete su višak. Karamarko koristi strah prema onim biračima koje želi odvratiti od glasanja za konkurente, tjerajući ih na političku apstinenciju i pasivnost. Neodlučne pokušava strahom pridobiti, a vlastite strahom dodatno mobilizirati. Dakle koristi se strah i kao što bi se koristio teror – da se nekome utjera strah u kosti, kako bi se nekoga natjeralo da promijeni odluku – i strah kao mobilizirajući faktor, obećanjem zaštite od izvora straha.

S druge strane spektra, SDP isto koristi strah. Širi se strah od HDZ-a i desnice. Strah kojim žele mobilizirati vlastite birače i pridobiti one neodlučne. I samo ime koalicije, „Hrvatska raste – Nema povratka na staro“, pokazuje tu tendenciju, strašenjima starim stanjem koje visi kao sivi oblak nad budućim, potencijalno sunčanim, stanjem. Straši nas se kako HDZ donosi korupciju i obnovu fašizma, kako će manjine stradati, kako će se vratiti mračne 90-te. Što SDP donosi zauzvrat? U svojevrsnom smislu provodi tihu nacionalizacija samog SDP-a, skrećući sve više udesno, prisvajajući retoriku i tekovine Domovinskog rata uz reformaciju i reinterpretaciju Tuđmana i njegovu ostavštinu. Koristeći strah kao monetu za birače u borbi protiv HDZ-a, birače polagano pretvaraju u monetu za potkusurivanje s HDZ-om, u svrhu samo jednog jedinog cilja – ostanka na vlasti. Nema nikakve želje za dubljom promjenom cijelog sustava i politike u Hrvatskoj koja bi natjerale HDZ da se sam promijeni. Nema želje za promjenom, jer stvari predobro funkcioniraju ovako.

Ukoliko se uspijemo oduprijeti i jednoj i drugoj psihozi i širenju straha, uvidjet ćemo da su stvari poprilično jednostavne. Mnogi analitičari smatraju, a to je potvrđeno kroz posljednjih 25 godina, kako HDZ koristi strah i prijetnje isključivo radi dolaska i ostanka na vlasti, a ne radi ostvarivanja nekih od svojih prijetnji. U ratu u kojem se ginulo ipak se srećom nisu ostvarili svi oni krvavi snovi koje je HDZ sanjao. Neke od Tuđmanovih prijetnji o gušenju slobodnih medija nisu se ostvarile, barem ne tada i ne u tom obujmu. Preživjelo se i prvu SDP-ovu vladu koja nije uspjela dovoljno ustrašiti ljude HDZ-om, provodeći tihi stečaj 90-ih u međuvremenu. Preživjelo se i Sanadera i njegove najave o neisporučivanju generala u Haag, kao što se preživjela i njegova korupcija. Preživjela se epizoda Jadranke Kosor, kao i Karamarkovo preuzimanje HDZ-a. Preživjela se i ova prethodna neuspješna Vlada i teroriziranje manjina od parlamentarne manjine i društvene većine. Sve u svemu, svašta se preživjelo. Mada su „u strahu velike oči“, treba se zapitati: „Čega se mi to zapravo bojimo?“

Leave a Reply