Listopad je počeo vrlo značajno po HDZ i njihovog bivšeg predsjednika Ivu Sanadera. HDZ je napokon predstavio svoj dugo očekivani i dugo najavljivani program, dok je Sanader napokon dočekao dan kada će mu se otvoriti mogućnost da napusti Remetinec. Usputno je i HDZ podijelio Sanaderovu sreću jer se sad može pozvati kako je sudska presuda protiv njih također poništena, što ih više ne čini jedinom hrvatskom političkom strankom s nepravomoćnom presudom protiv sebe.
HDZ je, kako i priliči, s velikom pompom najavio svoj program ili, bolje rečeno, listu želja koju ne mogu, ne znaju, ne misle niti neće ostvariti. Ukoliko su programi poput njihovog, koji najavljuje 1,000 eura za svako dijete, povećanje mirovina za 5 % ili 100,000 novih radnih mjesta, nešto što prolazi u 2015., onda ovo društvo stvarno tapka u mjestu posljednjih 25 godina. Program koji navodi megalomanske i klasične populističke mjere, bez opisa kako će se mjere napraviti, trebao bi vrijeđati svakog iole obrazovanog i/ili razumnog čovjeka. U njihovom programu naziva 5+ nalazi se 5 ustaljenih područja (ekonomija, zapošljavanje, demografska politika, itd.), ali i taj „+“ dio programa, koji je čisti ideološki.
Bilo bi poštenije kada bi HDZ priznao kako zapravo ovi drugi dijelovi programa služe samo kao celofan u kojem će se prodati i uručiti ono u čemu je HDZ uvijek bio dobar (kao i SDP) –ideološko prepucavanje na niskoj ili nikakvoj teorijskoj razini. Čak je upitno koliko je uopće potrebno zavaravati i uvjeravati birače da je na ovim izborima riječ o ekonomiji. Ekonomija na ovim prostorima nikada nije bila tema; teme iz Drugog svjetskog rata, socijalističke Jugoslavije i Domovinskog rata su dominirale prethodnih 25 godina. U HDZ-ovom slučaju je riječ o pozivanju na Domovinski rat i stvaranje Hrvatske, nedostatku patriotizma protivničkog SDP-a, zločinima komunista i Srbiji (Srba) kao glavnih negativaca. Zapravo HDZ-ovi vjerni birači, a pogotovo birači HSP AS (HDZ-ov koalicijski partner) ne traže nikakav ekonomski program. Mada će ti isti birači smatrati kako je ekonomija izrazito važni, ili čak možda najvažniji aspekt, njima je zapravo nešto drugo najvažnije. Da „crveni“ nisu na vlasti. U tom vidu su čak spremni i priznati kako i stranka koja ih zastupa nema najviše etičke standarde, ali barem nije crvena.
Tako dolazimo u situaciju, da će se HDZ i SDP otimati oko mrtvog tijela domoljublja, kao Grci i Trojanci oko mrtvog Patrokla. Otimat će se oko nečega što ima simboličku, ali nikakvu materijalnu vrijednost. Umjesto rasprave o ekonomiji i kako je postaviti u promijenjenim okolnostima EU-a, imat ćemo raspravu o tome tko više ljubi državu
Dio programa posvećen „Domoljubnoj Hrvatskoj“ razotkriva onaj dio programa na kojem će HDZ inzistirati u narednoj kampanji. To je glavna buduća tema kampanje i u tom kontekstu treba iščitavati nemogućnost Tomislava Karamarka da zapamti famoznih pet točaka. Dio koji se tiče „jačanja domoljublja“ odražava pravo lice HDZ-ove kampanje: obećanje neuhvatljivog, a opet uvijek prisutnog, domoljublja. Usprkos tome što ministar Ranko Ostojić smatra kako „nitko nema monopol na domoljublje“, postoje neke stranke koje ipak stoje prve u redu kada se dijeli domoljublje. HDZ je jedna od tih stranaka. Tako dolazimo u situaciju, da će se HDZ i SDP otimati oko mrtvog tijela domoljublja, kao Grci i Trojanci oko mrtvog Patrokla. Otimat će se oko nečega što ima simboličku, ali nikakvu materijalnu vrijednost. Umjesto rasprave o ekonomiji i kako je postaviti u promijenjenim okolnostima EU-a, imat ćemo raspravu o tome tko više ljubi državu. Pritom pod državom ne smatraju funkcionirajuću infrastrukturu koja služi kako bi svojim građanima omogućila lagodniji život i dala institucionalni okvir unutar kojeg mogu slobodno egzistirati. Tu je riječ o domovini u strogo simboličkom obliku, nečemu nemjerljivom, ma koliko to Zoran Milanović želi prikazati drugačijim. Nažalost ili nasreću sve ovo ide u pravcu opravdanja tvrdnje kako nema nikakve suštinske razlike između HDZ-a i SDP-a. Upravo to dovodi do daljnjeg stvaranja dojma kako je politika mjesto ne samo za materijalno korumpirane, nego i one moralno i duhovno korumpirane.
HDZ-ova najava o brizi o Hrvatima „bez kompleksa“, gdje god bili i gdje god se nailazili, također ne nudi ništa novo u pogledu njihove retorike i ideologije. Hrvat, a povremeno i Hrvatica, osnovna su jedinica njihovog programa od 1990. do danas. Građani su u toj konstelaciji niže rangirani termin i pojavljuje se rjeđe, uglavnom u vanjsko-političke oportunističke svrhe. Hrvati van Hrvatske koji zauzimaju posebno mjesto u programu HDZ-a su Hrvati iz Bosne i Hercegovine. HDZ-u su oni važni iz pragmatičnih razloga, jer je riječ o izborima na kojima bi svaki izgubljeni birač mogao ostaviti velike posljedice. HDZ uvijek može računati na njihove glasove, a pogotovo u trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, državi koja egzistira zbog međunarodnog patronata, dok Hrvatska i Srbija, svaka svojim metodama, više ili manje perfidno, pokušavaju ne određeni način destabilizirati ovu državu i njezine etničke skupine. Kao i 90-ih, u trenutku kada politički lideri bosanskohercegovačkih Srba nastoje izboriti viši (ili najviši) stupanj autonomije, niti bosanskohercegovački Hrvati ne stoje skrštenih ruku, nego aktivno rade (ovaj put mirnim sredstvima) na svojim separatističkim težnjama.
Kada se pogleda retorika i kompletan program HDZ-a ne može se ne zaključiti nego da je vrijeme stalo. Isti ciljevi, isti neobjašnjivi mehanizmi za njihovo ostvarenje, jasan „neprijatelj“ i jasne vrijednosti iza kojih stoje. Pitanje je je li HDZ ikada promijenio ili samo prilagodio svoje lice. Zaboravite na mit da su „omekšali“ svoju retoriku. Hrvatska nije u ratu. Da je, HDZ bi začas bio u svojoj punoj ratnoj spremi, s izravnim govorom mržnje, jasno definiranim neprijateljima i svojim nedemokratskim nazorima. HDZ samo nastavlja svojim putem, kojeg je njihov osnivač i duhovni otac, Franjo Tuđman, davno zacrtao. U tom smislu, HDZ radi sve što treba ne bi li pobijedio. Hoće li biti dosta, pokazat će izbori.
Sanader se nasmijao sistemu kojeg je sam stvorio, ali kojeg neće razoriti. Taj će korumpirani sustav koji smatra da se nekome mora suditi zbog političke oportunosti ili pritiska (da li HDZ-u ili SDP-u, manje je bitno) još dugo poživjeti i vrlo vjerojatno preživjeti Sanadera
Čovjek koji je nastojao izbrisati, ili barem privremeno dokinuti, kult dragog vođe Tuđmana, Sanader, istog dana našao se na prekretnici. Nakon što je Vrhovni sud utvrdio određene nepravilnosti, Sanader je, uskoro, napokon slobodan čovjek. Čovjek kojeg doduše još uvijek čekaju četiri pojedinačna suđenja, ipak je ostvario dvije male pobjede. Jedna je pobjeda izuzetno evidentna i očitava se u činjenici da više protiv sebe nema nijednu nepravomoćnu ili pravomoćnu sudsku presudu i kojeg više nitko ne može zvati lopovom ili kriminalcem, bez da riskira privatnu tužbu. Druga je pobjeda puno perfidnija i izmiče dobrom dijelu promatrača. Riječ je o pobjedi nad sustavom. Ali ne u smislu da je pobijedio sudove i državno odvjetništvo, nego u tome da je bio glava sustava koja je duboko korumpirala pravosuđe. Postigao je da sustav, u želji da se riješi vlastitog stvaratelja, primijeni iste korumpirane načine provođenja zakona i zakine ljudska prava Sanaderu. Sanader je postigao da Županijski sud u Zagrebu i Vrhovni sud krše njegova prava kako bi navodno zaštitili neka druga prava i ispravili nepravdu u očima društva. Sanader se nasmijao sistemu kojeg je sam stvorio, ali kojeg neće razoriti. Taj će korumpirani sustav koji smatra da se nekome mora suditi zbog političke oportunosti ili pritiska (da li HDZ-u ili SDP-u, manje je bitno) još dugo poživjeti i vrlo vjerojatno preživjeti Sanadera. Kao što je Sanader rekao prije osam godina u kampanju: „Idemo dalje“. Svatko svojim putem: HDZ na jednu, Sanader na drugu, pravda na treću…
