“U svakom od nas postoji zanimljiva priča”

lulu (2)

Étienne Davodeau (1965.) francuski je stripaš, jednako dobar pisac i crtač grafičkih novela, koji iskače svojom kvalitetom, neobičnim idejama te izuzetno zanimljivim stripovima. Ne voli superheroje i akcijske junake, već obične priče o običnim ljudima. U Hrvatskoj su izdana dva njegova stripa, Lulu oslobođena i Neznalice: priča o međusobnoj inicijaciji (oba, naravno, u izdanju Fibre). Davodeau je nedavno gostovao u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti u organizaciji Frakture. Iskoristili smo njegov kratki boravak u Hrvatskoj i popričali o njegovim počecima, današnjem stripu, Luli, vinu…

Kako objašnjavate sve veću popularnost stripova koji su, eto, u Hrvatskoj zaslužili smjesto i na Festivalu svjetske književnosti?

Ne znam koliko se stripovi čitaju u Hrvatskoj, no mogu pričati o tome kako je u Francuskoj i Belgiji. Stripovi su dugo imali priličnu lošu reputaciju. Bila je to literatura za djecu i ne baš najpametnije ljude, no s vremenom se to promijenilo i danas stripove čitaju svi, ne samo mladi nego i stariji da ne kažem stari ljudi. Ta promjena se dogodila prije tridesetak godina kada su autori počeli radit malo drugačije stripove, dakle ne samo akcijske i avanturističke već i one u kojima se bave politikom, novinarstvom, kulturom. Danas su stripovi sve bolji i bolji, a jedini način da budu još bolji jest da radimo kvalitetnije stripove zbog čega kao autor osjećam veliku odgovornost.

Koji je bio presudan trenutak za to novo doba stripa? Postoji li grafička novela koja je sve promijenila?

Vjerojatno da. U SAD-u je to bio Spiegelmanov Maus. U Francuskoj ne postoji jedan strip koji je odredio budućnost, nego treba istaknuti nekolicinu nezavisnih autora koji su početkom 90-ih postali urednici i izdavači i koji su promijenili dotadašnju izdavačku kulturu u Francuskoj. Po prvi put oni su odlučili tiskati velike stripove, debele i po 200 stranica, bez boje…Sve je to prije njih bilo nezamislivo i bilo je važno da se otvori prozor za nešto novo i svježije.

Kako su izgledali vaši počeci?

Crtam od kada sam rođen. To je dio mog života i ne mogu ga zamisliti bez crtanja. No, crtanje nije isto što i stvaranje stripa. Smisliti priču, napisati ju i prilagoditi za grafičku novelu, to je ipak nešto sasvim drugačije i nema veze isključivo s crtanjem. Počeo sam kao tinejdžer. Bili su to kratki stripovi i priče. Studirao sam umjetnost ali profesori su pričali o svim aspektima grafičke umjetnosti osim o stripu. Srećom, bilo je još ljudi poput mene koji smo voljeli strip pa smo pokrenuli fanzin u kojem smo objavljivali vlastite radove. Nakon što sam završio fakultet napisao sam skriptu za strip, nacrtao pet stranica i poslao ih svim francuskim izdavačima. Svi su me odbili. Rekli su da je jako loše. Tada sam na kratko odustao od crtanja, bio sam jako tužan ali tješio sam se kako sam barem pokušao. Našao sam drugi posao i nastavi s životom. Nakon nekog vremena jedan prijatelj me obavijestio kako je u jednu od najvećih izdavačkih kuća došao novi urednik i predložio mi da ponovno pošaljem skriptu. Na sreću, poslušao sam ga, poslao i dva dana kasnije dobio odgovor da žele objaviti moju knjigu.

Ono što ja tražim u stripu jest čovjek. Želim da mi se on obraća i nije mi bitno o čemu je priča sve dok je ona iskrena. Želim čitati i gledati osobne priče dok mi tehnički aspekt nije tako važan

Što Vam je važnije, dobra priča ili dobar crtež?

Nema razlike. Kada pišem, pišem priču, no strip je spoj između priče i slike i ne mogu ih odvojiti. No, kad u Francuskoj odem u striparnicu često vidim zaista mnogo prekrasno nacrtanih stripova, ali s jadnom pričom. Ono što ja tražim u stripu jest čovjek. Želim da mi se on obraća i nije mi bitno o čemu je priča sve dok je ona iskrena. Želim čitati i gledati osobne priče dok mi tehnički aspekt nije tako važan. U isto vrijeme, ne podnosim one koji imitiraju druge autore i rade iste knjige. Na žalost, takvih je dosta.

Gdje nalazite priče? Što Vam je važno u njima?

Važno mi je prikazati moje zapažanje, a ne imaginaciju. U svakom od nas postoji priča koja se isplati ispričati i koju bi bilo zanimljivo pročitat. Ne zanimaju me super junaci već ljudi kakve vidimo na ulici, koji rade normalne poslove, koji se zaljubljuju, imaju djecu. Naprosto volim osobne priče.

Jednom kad Vam je knjiga tiskana čitate li ponovno svoj strip i mislite li da ste nešto trebali drugačije napraviti ili se više ne zamarate s njom?

Upravo danas je u tiskari moja nova knjiga. Gotova je, ne mogu više utjecati na nju i ne mogu vam reći koliko mrzim taj trenutak. Mrzim ga jer nisam nigdje, ne mogu ništa više mijenjati a ne znam kako će izgledati. No, jednom kad je izdana knjiga me više ne zanima. Naravno da ću ju pogledati, provjeriti da li je print okej, ali siguran sam da ću mrziti svoje crteže i da ju nakon toga više neću otvoriti. Priznajem da imam problema sa svojim knjigama. Neke naprosto mrzim i ne želim ih pogledati, neke volim. Volim ih crtati i pisati, ali ne i čitati.

O čemu se radi novi strip koji izlazi u listopadu?

To je politička priča o Francuskoj 70-ih godina prošlog stoljeća. Riječ je o tipično francuskoj knjizi koja možda neće zanimati čitatelje u Hrvatskoj. Napisao sam ju u suradnji s francuskim novinarom koji dobro poznaje politiku u Francuskoj u 70-ima. Malo to ljudi zna, no bilo je to prilično zanimljivo vrijeme, događala su se ubojstva, samoubojstva, ljudi su nestajali. Pokušali smo ispričati priču o Francuskoj republici u kojoj je ministar rada nađen mrtav u jezeru. Danas se još uvijek službeno smatra da je ministar počinio samoubojstvo, no proveli smo novinarsku istragu, razgovarali s puno ljudi i ispada da je ubijen. Bavili smo se zapravo ozbiljnim istraživačkim novinarstvom.

Priznajem da imam problema sa svojim knjigama. Neke naprosto mrzim i ne želim ih pogledati, neke volim. Volim ih crtati i pisati, ali ne i čitati

Lulu je vrlo neobična priča. koliko je osobna?

Želio sam napraviti priču o ljudima koji naprosto nestanu. Otiđu po cigarete i više se ne vrate. To se dosta često događa u Francuskoj i to mi je bila nekakva prva ideja. Bio je izazov napraviti priču o nekome tko ne radi ništa. Stripovi su inače puni akcije, a ja sam htio nešto upravo drugačije, a da u isto vrijeme bude zanimljivo.

Koliko je bilo teško pisati o ženskom liku?

Bilo je vrlo teško ali volim takve izazove. U knjizi to nije priča o ženi koja je nestala već muškarcu koji priča priču o ženi koja je nestala. On je moj ambasador jer ne mogu ući u žensku glavu. Zato sam kroz tog muškarca zadržao distancu.

Prije nego što se počeli raditi na Neznalicama koliko ste znali o vinu te imali vam vino danas isti okus kao prije te grafičke novele?

Iako živim u istom selu kao Richard vino me nikada nije previše zanimalo niti sam znao mnogo o njemu. Doduše, volim ga piti i zato sam htio raditi s Richardom. Jako loše prepoznajem vina, Richard je bio jako razočaran sa mnom. S druge strane on nije znao ništa o stripu a sada ih čita svaki tjedan. I dalje se družimo, pijemo vino i razgovaramo o stripovima. Knjiga je gotova, ali iskustvo se nastavlja.

Imate li već ideju za sljedeću grafičku novelu?

Ne. Volio bih biti poput onih koji imaju valjda deset knjiga u glavi. Ja kad završim strip nemam pojma što ću sljedeće raditi. Dakle, nemam pojma.

Leave a Reply