Piše se Houston, no čita se hauston. Jedna je od glavnih prometnica u New Yorku, ne tako raskošna poput velikih gradskih avenija, ali posebna jer od nje prema sjeveru kreću brojčane oznake ulica koje čine pravokutnu mrežu na Manhattanu. Priča se da se upravo po tome kako joj izgovaraju ime lako raspoznaje strance u New Yorku. Umjesto hauston, turisti kažu hjuston što je sasvim opravdana greška s obzirom da se tako čita, a isto piše, jedan od najvećih američkih gradova.
Elem, ako se od tog Houstona, tamo negdje oko avenije C u blizini East Rivera, krene južno te ako se prijeđu tri ili četiri paralelne ulice, doći će se do Abrons Arts Centra. Riječ je o prilično glasovitom njujorškom teatru, sigurno najznačajnijem kulturnom centru Lower East Sidea, jedne od najstarijih gradskih četvrti koja je poznata po etnički raznolikoj populaciji. Nekoć su tu živjeli Nijemci, Irci, Talijani, Poljaci i Ukrajinci, a danas većinom Portorikanci i Dominikanci.
Abrons Arts Center upravo ove godine slavi svoj 100. rođendan. Ima tri dvorane, jednu veću i dvije manje, a svake godine u njemu se prikazuje više od 250 različitih produkcija, najčešće, izvedbenih umjetnosti. Među njima je i upravo završeni Queer New York International Arts Festival. Festival je to suvremene izvedbene umjetnosti koji istražuje širi koncept queera, a kojeg uređuje zagrebačka udruga Dominu. Kako niti jedna druga domaća kulturna institucija ili udruga ne organiziraju ništa slično izvan granica Hrvatske, možemo reći da se radi o nesvakidašnjem projektu Zvonimira Dobrovića, predsjednika Domina i umjetničkog ravnatelja festivala.
„Za mene je queer bilo što izvan norme, a da nije agresivno. Queer ne mora biti nužno vezan uz rod i seksualnost već i uz mnoga druga pitanja. Do pojave našeg festivala sve što se queer dešavalo u New Yorku bilo je vrlo lokalno, umjetnički incestuozno i s naglaskom na queer identitet. Nakon 40 godina queera činilo mi se kao prilično nazadna ideja da se sve opet sabilo u čistu zabavu, kabare i burlesku”
Njegova američka priča počiva na desetogodišnjem iskustvu organiziranja queer festivala u Zagrebu. „Nakon izvrsnog uspjeha prvih Perforacija u New Yorku, prišao nam je Abrons Arts Center i predložio suradnju. U sve smo krenuli s ciljem promoviranja hrvatskih umjetnika u New Yorku, a širenjem ideje značenja queera uspjeli smo ubosti neki prostor koji je bio neispunjen“, priča Dobrović. „Za mene je queer bilo što izvan norme, a da nije agresivno. Queer ne mora biti nužno vezan uz rod i seksualnost već i uz mnoga druga pitanja. Do pojave našeg festivala sve što se queer dešavalo u New Yorku bilo je vrlo lokalno, umjetnički incestuozno i s naglaskom na queer identitet. Nakon 40 godina queera činilo mi se kao prilično nazadna ideja da se sve opet sabilo u čistu zabavu, kabare i burlesku“, objašnjava. Iako se može činiti nevjerojatno, možda čak i pretenciozno, Dobrović vjeruje kako je ono što je Domino godinama radio u Zagrebu išlo puno dalje od onoga što se dešavalo u New Yorku. „Čudna je pozicija da mi iz istočne Europe dolazimo u New York koji je definirao queer i da im govorimo o širem pojmu queera. Često nas kritiziraju tvrdeći da širenjem pojma relativiziramo sve. Ono, ako sve može biti queer onda ništa nije queer. To prihvaćam kao ideju, ali što se tiče umjetnosti mislim da je jedina snaga queera u širenju tog pojma“, naglašava Dobrović.
To se, na koncu, moglo vidjeti i na programu upravo završenog festivala koji je ove godine imao naglasak na američkim umjetnicima. „Američki umjetnici gotovo da nemaju neku širu kontekstualizaciju ili referencu što se tiče queera nego se sve radi iz ich forme. S druge strane, strani umjetnici imaju širi obzor što znači biti queer. Čini mi se da je to uobičajen problem razvijenih društava s napredno razvijenom idejom slobode. To da ti umjetnici mogu slobodno živjeti svoj identitet je super za identitet, ali vjerojatno loše za art jer nema tih nekih društvenih ograda s kojim se moraš baviti, nego se sve internalizira i bavi se osobnom, familijarnom pričom“, ističe umjetnički ravnatelj festivala.
Činjenica da se festival održava u New Yorku veliki je mamac za sve umjetnike, ne samo strane već i domaće. Iako se radi o off predstavama, New York je u neku ruku centar svijeta i ljudi prate što se tu događa. Jedan od američkih umjetnika (doduše sa švicarskom adresom), Joshua Monten, u New Yorku je prikazao plesnu predstavu „Doggy Style“ koja se bavi križanjem plesa i znakovnog jezika. „Odrastao sam u New Yorku i ovo je velika stvar za mene jer se prvi put vraćam s nekim svojim djelom. Skoro cijela moja obitelj došla je na predstavu, dvoje su potegli čak iz Bostona i jako sam zadovoljan izvedbom i cijelim festivalom. Mislim da će mi ovaj nastup biti dobra reklama za sljedeće nastupe u Europi“, ispričao nam je Joshua.
Vjerojatno najjače umjetničko ime festivala bio je Bugarin Ivo Dimčev koji je svojim nastupima opravdao status zvijezde performansa. Dimčev je održao tzv. Facebook Theater u koji je bila uključena i publika jer je svojim facebook komentarima u realnom vremenu vodila Dimčeva kroz predstavu. Njegov drugi nastup bio je zapravo koncert u kojem je prezentirao ne samo fantastičan glas nego i zanimljive pjesme te tako dokazao da nije samo odličan performer nego i pjevač
U ukupno deset festivalskih dana prikazano je 13 predstava. Festival je otvorila bivša porno glumica i prostitutka Annie Sprinkle koja je zajedno sa svojom partnericom i umjetnicom Beth Stephens izvela performans pod nazivom „Ekoseksualni obilazak Central Parka“. Ovaj, u najmanju ruku, zanimljiv dvojac izveo je zapravo snažno osviješten ekološki performans zapakiran u erotiku s ciljem da se prema Zemlji počnemo odnositi kao prema ljubavnici što podrazumijeva uzajamnu brigu i ljubav. Sve to izgledao je pomalo ludo (što drugo reći o traženju E točke u središnjem njujoroškom parku), no čak i takvo, ili baš zato jer je bilo takvo, dobro se uklopilo u New York.
Vjerojatno najjače umjetničko ime festivala bio je Bugarin Ivo Dimčev koji je svojim nastupima opravdao status zvijezde performansa. Dimčev je održao tzv. Facebook Theater u koji je bila uključena i publika jer je svojim facebook komentarima u realnom vremenu vodila Dimčeva kroz predstavu. Njegov drugi nastup bio je zapravo koncert u kojem je Dimčev prezentirao ne samo fantastičan glas nego i zanimljive pjesme te tako dokazao da nije samo odličan performer nego i pjevač. Među ostalima valja istaknuti mladu južnoafričku umjetnicu Mmakgosi Kgabi koja je izvela prilično zabavan komad „Shades of a Queen“ u kojem se bavi identitetom queer djeteta u Africi i njegovog (svojeg) izlaska iz ormara.
„Ovaj festival i ovaj nastup znače mi mnogo u kontekstu izgradnje boljeg svijeta kroz umjetnost. Važno je da ljudi imaju siguran prostor za izražavanje svog identiteta, važno je da postoji svjetlo koje obasjava queer, koje potvrđuje naše postojanje i slavi ga. Ne smijemo se sramiti onoga što jesmo unatoč svim izazovima koji dolaze s identifikacijom queera. Zato sam zahvalna svima koji su organizirali ovaj festival jer su mi pružili prostor u koji mogu izaći. Svoj put izlaženja i prihvaćanja nastavljam dalje“, izjavila je simpatična Mmakgosi Kgabi.
Kad je riječ o hrvatskim umjetnicima, ove godine u New Yorku svoj je rad predstavio samo Bruno Isaković, koreograf i plesač iz Zagreba. Isaković je premijerno predstavio djelo „Disclosures“ u kojem je šestero njujorških izvođača podijelilo vlastito razotkrivanje, osobne priče o vlastitom tijelu, nagosti i nesigurnosti. Isakovićeva predstava jedina je igrala više puta (čak pet), bila je prilično dobro popunjena, a valja reći kako je osvrt na nju izašao i u uglednom američkom dnevniku The New York Timesu.
The New York Times, ali i drugi istaknutiji mediji poput The New Yorkera, Huffington Posta ili npr. Time Outa koji je festival svrstao među „pet događaja koje danas morate vidjeti u New Yorku“, redovito prate festival i izvještavaju s njega. „S obzirom na to koliko se stvari događa u New Yorku i mene čudi ta medijska pažnja. Mislim da smo stvarno uboli neki neispunjeni prostor, dovodimo međunarodne umjetnike i ljudima je postalo zanimljivo ono što radimo. Queer je ovdje u Americi postao jednoznačan. Ljudi obično znaju što mogu očekivati, dok na našem festivalu ne znaju“, ističe Zvonimir Dobrović.