Tko zijeva, pola mu se prašta

hanibal2.jpg

Kad čitate o tome da je bivša pankerica iz Britanije otputovala u Siriju kako bi, po njezinim riječima ispisanima na Twitteru, “rezala glave kršćanima tupim nožem”, zapitate se – koliko je još takvih?

Ne morate prelistavati Dabiq da bi se uvjerili u zastrašujuću brojnost onih koji su krenuli za njezinim primjerom, ali može biti korisno, ne samo da bi upoznali neprijatelja koji vas želi razapeti, silovati i dekapitirati (ne nužno tim redom), već da bi se suočili s istinskim suparnikom moralnog janga, mračnim jinom ljudske prirode, uvijek u napadu na sve što smatramo ljudskim. ISIS-ov službeni magazin je uistinu jedinstveni novinarski pothvat na svijetu, šokantno glossy izdanje časopisa psihopatskog kulta smrti u kojem se veličaju ropstvo i silovanje, objavljuju fotografije ponosnih boraca s osobnim kolekcijama odrezanih glava, kao i istinski nevjerojatne reklame za filmska izdanja svih najpoznatijih smaknuća kalifata, dizajnirane kao da su izišle iz Hollywood Reportera. Ako vas je zgrozila holivudska priroda džihadističke video produkcije – čekajte samo da vidite kako to izgleda kada se alati novog, sofisticiranog digitalnog mainstreama primjene na novinski aspekt propagande zla. ISIS je s razlogom dežurna babaroga, jer osim što je bogat, suicidalan i nevjerojatno opasan, zlo ne krije; dapače, nosi ga ponosno na čelu, kao najvažniji aspekt svog brenda.

Koliko je, dakle, Zla oko nas?

Optimistična BBC-jeva statistika kaže da se svaki stoti homo sapiens rodi kao psihopat. Pesimističnije brojke kažu jedan od pedeset, ali koju god statistiku izabrali, rezultat je manje-više isti: to je vraški puno psihopata! Kako ih prepoznati? Oni su među nama, no boje li se češnjaka i svete vode? Kako ih uočiti onda kada društvene mreže ne zagade audiovizualnom dokumentacijom svog genetskog poremećaja?

Pogoduje li današnji stil života razvoju psihopatologije? Jesu li trenutni društveni, politički i medijski trendovi postali plodnom zemljom za bacanje sjemena ludila, savršenom podlogom za uzgoj bakterije okrutnosti, hladnoće i neemocionalnog odnosa prema jedinkama iste biološke skupine? Proizvode li tehnologija, ali i obitelji bez “majčinske ruke” u jednadžbi odgoja, djecu s pomanjkanjem empatije?

Stoljetna rasprava o tome je li ljude s psihopatskim osobinama nužno klasificirati izvan kategorije ljudi kao takvih – kako bi ih, u konačnici jednog distopijskog scenarija predane preventivne eugenike, mogli na vrijeme detektirati, dokumentirati i “obraditi”, (re)edukacijom ili smaknućem, ako dotična ne upali – još uvijek nije završila, a tako skoro vjerojatno ni neće. Ali prilično je fascinantno pratiti život fenomena.

Tako je, primjerice, nekidan otkriveno da psihopata u svojoj blizini možete detektirati po – zijevanju! Zijevanje je, ukratko, zarazno, a ako postoje oni koji su imuni, tj. koji ne počnu zijevati kada drugi zijevaju oko njih, najvjerojatnije pate od manjka empatije. Što je, znamo, prva i osnovna karakteristika psihopatske “vrste”. Od 135 ispitanih studenata na teksaškom sveučilištu Baylor, oni koji nisu zijevali gledajući druge kako otvaraju usta ispunili su psiho-test u kojem su demonstrirali nedostatak empatije, sklonost manipuliranju, kao i naglom, nekontroliranom ponašanju.

Pogoduje li današnji stil života razvoju psihopatologije? Jesu li trenutni društveni, politički i medijski trendovi postali plodnom zemljom za bacanje sjemena ludila, savršenom podlogom za uzgoj bakterije okrutnosti, hladnoće i neemocionalnog odnosa prema jedinkama iste biološke skupine? Proizvode li tehnologija, ali i obitelji bez “majčinske ruke” u jednadžbi odgoja, djecu s pomanjkanjem empatije?

Na odgovore ćemo pričekati, po običaju, jer kad si u oku tornada, teško možeš procijeniti njegovu štetu sve dok oluja ne završi. No ono što za sada znamo jest da se, prema najnovijim istraživanjima, djecu i prije navršene pete godine može identificirati kao buduće pripadnike “problematične skupine”. Ispitanici stari svega tri godine demonstrirali su ono što se na engleskom službeno naziva “CU traits”, tj. bešćutnost i nedostatak emocija. Mališani jednostavno nisu bili u stanju reagirati na patnju i plač druge djece, nesposobni pročitati emocionalno stanje s tuđih lica. Studija provedena u Londonu ide tako daleko da otkriva kako se kod pet tjedana stare dojenčadi mogu jasno vidjeti prisutnost ili izostanak psihopatskih osobina; bebe koje su radije zurile u nepokretnu crvenu loptu nego u ljudsko lice vrlo će vjerojatno odrasti sa znatno nižom razinom empatije.

Psihopatski pojedinci su skoro-pa-nužni za opstanak današnje civilizacije. Oni ne samo da su dio ljudske zajednice, već prvi skaču na visokorizične poslove, kao i ona zanimanja koja pokreću, koliko i ruše ekonomiju; push and pull odvjetnika, kirurga, vojnika i bankara također se zasniva na taoističkom odnosu dobra i zla, uklanjanja emocija kao prepreke za učinkovito obavljanje posla, posebno u slučaju visokorizičnih kirurških zahvata, koje je bolje prepustiti nekome kome se pri donošenju velikih odluka ruke neće tresti

Genetika definira, ali nije sveto pismo – takva djeca neće nužno biti novi Jeffrey Dahmer ili Jihadi John, jer empatija se može “uzgojiti”, potaknuti i razviti odrastanjem u pozitivnoj okolini. Jedan od takvih slučajeva jest i onaj Philipa Zimbarda, psihologa kojeg je povijest upamtila kao autora “zloglasnog” Stanfordskog zatvorskog eksperimenta, a koji se u dokumentarcu “The Science Of Evil” između ostalog bavio i problemima svoje amigdale, žlijezde čije fizičko stanje uvelike definira emocionalnu reakciju (ili odsustvo iste). Zimbardo je naglasio da je odrastanje u stabilnoj i dobroj obitelji vjerojatno jedini razlog zašto je stasao u cijenjenog znanstvenika, a ne zatvorenika s nekoliko leševa ispod parketa.

U svojoj knjizi “Mudrost psihopata” teoriju dalje razvija Kevin Dutton, pišući kako su psihopatski pojedinci skoro-pa-nužni za opstanak današnje civilizacije. Oni ne samo da su dio ljudske zajednice, već prvi skaču na visokorizične poslove, kao i ona zanimanja koja pokreću, koliko i ruše ekonomiju; push and pull odvjetnika, kirurga, vojnika i bankara također se zasniva na taoističkom odnosu dobra i zla, uklanjanja emocija kao prepreke za učinkovito obavljanje posla, posebno u slučaju visokorizičnih kirurških zahvata, koje je bolje prepustiti nekome kome se pri donošenju velikih odluka ruke neće tresti.

Postoje i oni koji su zabrinuti za budućnost svijeta, ostavljenog u rukama generacije stasale na Webu, s fizičkom i komunikacijskom distancom koja rađa odsustvo zdravih, kompletnih empatijskih reakcija. Povrh svega, tu je i tzv. “selfie kultura”, ali iako između psihopatologije i narcisoidnosti ima snažnih veza, prvo uglavnom uključuje drugo, ali drugo ne nužno i prvo. Drugim riječima, samo zato što je netko odlučio olakšati život egu stavljajući objektiv s obje strane mobitela, ne znači da će pojedinac pred tom kamerom automatski pozirati s odrezanim glavama. Štoviše, nove leće konstruirane tako da u kadar prosječnog selfieja stanu barem tri osobe pokazuju… pa, ili disperziju narcisoidnosti kroz dijeljenje kadra s drugim pripadnikom plemena ili evoluciju alata za ekonomičnije razvijanje i dokumentiranje narcisoidnosti pojedinog ega u ritualu. Ovisi jeste li optimist ili pesimist.

No ako niste ništa od toga, ako jednostavno zijevate na takve probleme i pitanja, zapitajte se jeste li dio problema ili rješenja i kakve sve kosture imate u ormaru, kao i koliko njih stane u jedan post na Instagramu.

Leave a Reply