Svakog gosta dva dana dosta

zidov.jpg

Izbjeglička kriza s kojom se Hrvatska suočava već peti dan, pokazala je svu kompleksnost situacije uzimajući u obzir stanje na nacionalnoj, regionalnoj i europskoj razini. Hrvatska, nakon što je dugo nezainteresirano gledala na situaciju s izbjeglicama u susjednoj Srbiji, kao da se iznenadila kada se gomila izbjeglica pojavila „pred njenim vratima“. Mada su isto najavljivali neki stručnjaci i mada za takvu konstataciju i ne treba stručnjak jer je Mađarska najavila podizanje ograde i zatvaranje granice mjesecima unazad. Svejedno, svi kao da su bili zatečeni.

Hrvatska je prvo pokazala vrlo lijepo lice, primivši izbjeglice bez ikakvih restrikcija, provodeći efikasnu registraciju i transport. Međutim, kako su kritike počele stizati od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i kako je rastao broj izbjeglica, Hrvatska je zatvorila granicu nakon manje od dva dana. Suočena s kritikom na nacionalnom (kako od građana koji gaje empatiju prema izbjeglicama tako i od HDZ-a koji kritizira tek toliko da bi iskoristio medijski prostor za predizbornu prljavu kampanju) i na međunarodnom planu (prvenstveno Srbija), Zoran Milanović je osjetio potrebu da se pojavi u javnosti. Na medijskoj konferenciji se nastojao pokazati kao humani racionalist jer Hrvatska, naime, ima srce, ali i mozak. Tada je najavio „plan B“ i praktički izazvao mađarskog kolegu Viktora Orbana da upotrebi silu nad izbjeglicama kao što je to napravio na mađarsko-srbijanskoj granici. Toliko tipično za hrvatske političare (a možda i političare i ljude općenito) upotrijebio je tuđu nesreću i tuđe živote kako bi dokazao svoju moć i odlučnost. Gurnuo je tako Milanović pijune u živi štit, stavio ih na granicu i čekao mađarski potez. Mađari su, bez previše protesta, prevezli sve izbjeglice na granicu s Austrijom. I tako je to praktički funkcioniralo tri dana. Teško je reći je li Milanovićev „hrabri“ potez kockanja tuđim životima završio dobro jer je Orbana nadigrao ili je riječ o tajnom dogovoru po kojem se sve organizirano šalje za Austriju, jer je i Hrvatskoj i Mađarskoj jasno da ti ljudi ne ostaju ovdje. Djeluje kao prevelika slučajnost da Mađarska nađe 20-30 autobusa i preveze izbjeglice na mjesto gdje moraju ići. I tako već treći dan. S druge strane, i Orban i Milanović jedan na drugog sipaju „drvlje i kamenje“ odnosno što je potrebno za unutarnje potrebe. Orbanu kako bi pridobio nazad svoje birače koji su „pretrčali“ ekstremnom Jobbiku, a Milanoviću zato da bi se obranio od predsjednice, HDZ-a i desnice općenito.

Teško je reći je li Milanovićev „hrabri“ potez kockanja tuđim životima završio dobro jer je Orbana nadigrao ili je riječ o tajnom dogovoru po kojem se sve organizirano šalje za Austriju, jer je i Hrvatskoj i Mađarskoj jasno da ti ljudi ne ostaju ovdje. Djeluje kao prevelika slučajnost da Mađarska nađe 20-30 autobusa i preveze izbjeglice na mjesto gdje moraju ići

Izbjeglička kriza je posebno zanimljiva iz hrvatske nacionalne perspektive s nadolazećim izborima. HDZ udara po vladi bez previše argumenata, zazivajući vojsku i nasilje. Na kraju je Tomislav Karamarko prošetao izbjegličkim kampom u nadi za skupljanjem „jeftinih“ političkih poena, mada istim tim izbjeglicama nije objasnio da je bio za to da im se zabrani ulaz u zemlju. To nije samo tipično za najlicemjerniju hrvatsku stranku, nego je to i tipično hrvatski licemjerni stav, kombinirajući austrijsku pristojnost i civiliziranost te balkansku agresivnost. I upravo to čini ovo društvo civilizirano i pristojno. Pristojno je o nekim stvarima lagati i nešto prešućivati. Kao što je rekao Oscar Wilde: „Svako pristojno društvo počiva na laži, baš zato što je pristojno društvo“.

Predsjednica je otišla korak dalje, zazivajući vojsku na granicu, i to s pozicije vrhovne zapovjednice vojske, što je puno opasnije nego kada to čine HDZ-ovi donedavni anonimusi. Grabar Kitarović nije samo stala na tome nego je iz naftalina izvukla metastazu Tuđmanove vladavine, Andriju Hebranga. Dovodeći Hebranga na poziciju koja nije predviđena niti jednim zakonom ili protokolom, predsjednica zaziva stare HDZ-ove bjesne pse da „grizu“ Vladu gdje god stignu, kao u dobrim starim 1990-im. Hebrang je sada preuzeo svoju sudbinsku ulogu marionete predsjednice i Karamarka koji će za njih napadati Vladu. Zapravo i ne čudi Hebrangov angažman, pogotovo nakon ranije afirmacije Vladimira Šeksa.

Za sve one koji misli da je iskorištavanje izbjeglica i tuđe nesreće „all time low“ za HDZ i druge hrvatske političare, promislite ponovno. Sjetite se 1990-ih i kako se tada „igralo“ s izbjeglicama. Sjetite se posavskih i srednjobosanskih Hrvata ili krajiških Srba. Izbjeglice su uvijek bili dobra roba za potkusurivanje, dok je dobar dio domicilne populacije uvijek na njih gledao kao na uljeze.

A izbjeglice, gdje su one u svemu ovome? Ti ljudi su kažnjeni poput Vječnog Židova da kucaju od vrata do vrata u vječnost. U potrazi za manje rata, a više života, osuđeni su krenuti na putovanje života. Prilikom puta, osim hrane i vode, tragaju za wi-fijom, tim za život važnim resursom. Wi-fi znači informaciju i komunikaciju, pogotovo s onima koji su ostavljeni iza

U svemu ovome ne treba izgubiti iz vida europsku perspektivu, i njenu glavnu kreatoricu, Angelu Merkel. Merkel je tako zadnje izjavila kako će primiti izbjeglice, ali ne i ekonomske migrante i tako po koji zna koji put promijenila stav u posljednjih nekoliko tjedana. Sama Merkel ima želju apsorbiranja nove radne snage u Njemačku, ali nije sigurna koliko će ovaj val trajati i hoće li završiti značajnim pražnjenjem prostora između Libije na zapadu, Somalije na jugu i Afganistana i Pakistana na istoku.

A izbjeglice, gdje su one u svemu ovome? Ti ljudi su kažnjeni poput Vječnog Židova da kucaju od vrata do vrata u vječnost. U potrazi za manje rata, a više života, osuđeni su krenuti na putovanje života. Prilikom puta, osim hrane i vode, tragaju za wi-fijom, tim za život važnim resursom. Wi-fi znači informaciju i komunikaciju, pogotovo s onima koji su ostavljeni iza.

Gotovo svi traže bolji život u Njemačkoj, vjerojatno s idiličnom percepcijom iste u očima i srcima. Nadaju se kako će se tamo zaposliti ili studirati i onda pozvati svoje obitelji da im se pridruže u „zemlji snova“.
A azilanti u Hrvatskoj? Takvih gotovo da nema, samo je nekoliko osoba zatražilo azil u Hrvatskoj. Ili ipak ima? Azilanata ima od prije, ali ih hrvatsko društvo i država ignoriraju i nisu tema udarnih političkih emisija i cilj medijske kampanje. Azilante uporno ignorira i hrvatska država koja je u razdoblju od 2004. do 2014. godine odobrila ukopno 133 azila ili supsidijarne zaštite, od 4,770 osoba koje su azil zatražile. Čak i tijekom ove krize, na totalnoj margini medijskog izvještavanja je ostala činjenica da su tražitelji azila iz centra u zagrebačkim Dugavama ad hoc prebačeni u azilantski centar u Kutini, bez ikakve prijašnje najave ili dogovora s azilantima. Mada će netko reći „pa nije da ih bacaju na ulicu nego u Kutinu“, ti isti moraju imati u vidu da su ti ljudi uspostavili kakav takav život, povremena zaposlenja, prijatelje i veze u Zagrebu i da ih selidba u Kutinu šalje u financijsku i socijalnu smrt. Jer ukoliko ostanu u Kutini, tamo neće raditi i živjet će od hrane iz centra i 100 kuna mjesečne naknade od centra. S tim su osuđeni biti na totalnoj društvenoj margini dok ne dobiju azil, što se zna razvući na nekoliko godina. Jednostavno, azilanti su postali privremena kolateralna žrtva izbjeglica.

A izbjeglice? Njih smo potjerali u Mađarsku i Sloveniju…

Leave a Reply