Već 13. godinu za redom, krajem kolovoza, na prekrasnoj lokaciji u Lučici u Ičićima održava se Liburnia Film Festival. Da li zbog položaja Lučice i činjenice da se filmovi gledaju na samo par koraka od mora ili pak neobično intimnog ozračja, festivalska atmosfera je zarazno pozitivna i pravi je gušt doći u Ičiće na porciju dokumentaraca. Riječ je o festivalu hrvatskog dokumentarnog filma, pa su tako, u četiri dana koliko je festival službeno trajao, prikazana 23 domaća filma i za sami kraj jedan gostujući, slovenski. Nagradu za najbolji film osvojio je film „Goli“ Tihe Gudac, dok se publici najviše svidio „Lijepo mi je s tobom, znaš“, Eve Kraljević. Netom nakon završetka zadnje projekcije, kad se Stampedo već popeo na pozornicu i započeo koncert, uhvatili smo Olivera Sertića, direktora i selektora LFF-a, i popričali o samom festivalu i dokumentarnom filmu.
Festival je službeno završen. Kakav je osjećaj?
Jebeno je. Super je filing, evo malo sam se i naježio. Bilo je stvarno super, puno više ljudi nego što smo očekivali, dobar program, čini se da dokumentarni film stasa i da hrvatski redatelji i producenti proizvode jake stvari. Kreativne i produkcijski nabildane. Pronalaze jake likove, istražuju priče i to se na kraju vidi.
Kako objašnjavate interes publike za hrvatske dokumentarne filmove?
Užasno teško pitanje i stvarno nemam pojma. Ne mogu shvatit kako to da u Ičiće koji imaju tisuću stanovnika dolazi toliko ljudi gledati dokumentarne filmove. Mislim da je na projekcijama i radionicama bilo oko 3500 gledatelja što je nevjerojatna brojka za festival. Percepcija dokumentarnog filma u javnosti postala je važna i puno veća. Ljudi su počeli gledati dokumentarce kao ozbiljno autorsko i kreativno djelo i kao umjetnost. Do sada ih se gledalo kao produženu ruku televizije, no čini mi se da je sazrjelo mišljenje da je dokumentarni film umjetnost i da je to nešto što je gledljivo na velikom platnu.
Do sada se dokumentarce gledalo kao produženu ruku televizije, no čini mi se da je sazrjelo mišljenje da je dokumentarni film umjetnost i da je to nešto što je gledljivo na velikom platnu
S obzirom da ste pogledali mnogo više od 20-ak filmova koji su prikazani na festivalu, možete li reći kakve filmove snimaju Hrvati?
Od 60 filmova koje sam dobio, selektirao sam njih 23. Uvjet je da filmovi budu svježi tako da je riječ o produkciji iz 2014. i 2015. godine. Teme su raznovrsne i ne možeš se uhvatiti za samo jednu. Prije je bilo puno više političkih tema, sad se više obraća pažnja na kreativni proces i na to kako će film izgledati. Postalo je bitno da film ima dobar sound ili fotografiju. Baza svega je, naravno, i dalje priča. Teme su raznovrsne, od Rakijaških dnevnika, što je omaž poginulom prijatelju redatelja Damira Čučića, političkih priča Goli i Pravda, sociološke teme Djeca tranzicije ili Razreda koji je osvojio nagradu. Autori su svakako sazrjeli. Koje god da se teme uhvatiš, ako joj se posvetiš i voliš svoje likove, imaš dobru šansu da napraviš kvalitetan film koji će ljudi na velikom platnu gledati.
Ima li neka početnička greška na kojoj padaju mladi redatelji?
Ne bih rekao da padaju, to je proces odrastanja što je normalno. Početnički izazovi su nedovoljno istraživanje teme filma ili pak ignoriranje zvuka koji pogoni emotivnu dimenziju filma. Nekad su teme plitke, ali to je neizbježno ne samo kod nas nego i u svijetu. No, to nema veze s početnicima jer i profesionalci često naprave nešto što se ne može gledati.
Koliko se razlikuju hrvatski dokumentarci od svjetskih?
To je nebo i zemlja. Za početak američki dokumentarni film se potpuno razlikuje od europskog. Oni koji prate dokumentarni film znaju da se filmovi razlikuju po zemljama i mogu skužiti poljski, danski ili nečiji treći rukopis. Hrvatski rukopis je još u izgradnji, no imam filing da će ga uskoro biti. Ako uspoređujemo američke dokumentarne filmove s europskim, mogu reći da je europski film puno više autorski i kreativan. Mnogo je veći utjecaj finog autorskog veza i osobnog ukusa redatelja i producenta na film. Slično je to kao i kad uspoređujemo holivudske i europske filmove, naravno s puno manje novaca.
Pare nisu presudne za film. Možeš snimiti genijalan film mobitelom kao što možeš potrošiti milijun kuna za loš film. Ta liberalizacija filmskog svijeta je napravila malu revoluciju i od kvantitete se radi kvaliteta
Dojam je da uz dostupnu i ne tako skupu tehnologiju nikada nije bilo lakše snimiti dokumentarni film. Je li to baš tako?
To je baš tako. Upravo zbog pojave malih kamera i mobitela svatko može snimiti dokumentarni film i može ga plasirati u svijet preko interneta. Ja sam vidio sjajne filmove snimljene mobitelima. To je sad jako popularno pa se čak i profesionalne produkcije rade s fotoaparatima koji koštaju 700 eura. Oprema je stvarno dostupna. Nekada si za snimiti film morao imati producenta koji ima novce i koji može za određen broj sati iznajmiti skupe i velike kamere. Danas to može biti one-man band. Znanje je dostupnije zbog interneta i puno radionica, što ljudi iskorištavaju. Naravno, postoji hiper produkcija ali to je okej jer propituje tržište. Pare nisu presudne za film. Možeš snimiti genijalan film mobitelom kao što možeš potrošiti milijun kuna za loš film. Ta liberalizacija filmskog svijeta je napravila malu revoluciju i od kvantitete se radi kvaliteta.
Od kuda ideja da se festival radi u Ičićima?
Liburnija Film Festival je organizirao Igor Bajok koji tu živi. Meni je super njegova priča. Uglavnom, bio je na pivi s frendom koji je bio redatelj. Pričali su o filmovima, o tome kako bi mogli nešto napraviti, frend je rekao kako baš ima novi film, a Igor kako ima Lućicu u Ičićima koja mu izgleda super za prikazivanje filmova. Prijatelj je imao brdo VHS-ova hrvatskih filmova i tako su prije 13 godina pokrenuli festival puštajući filmove doslovno s VHS-a. Festival se počeo malo po malo razvijati. Termin je sigurno pomogao jer je riječ o kraju ljeta, kad se ljudi vraćaju sa svojih putovanja i dolaze u Lučicu jer znaju da će sresti svoje frendove. Mic po mic došlo je do toga da imamo tri i pol do četiri tisuća ljudi na festivalu. Nekad su ljudi dolazili na koncerte i na šank, a danas dolaze ciljano gledati filmove što nam je vrlo drago. Publika je kritična, pažljivo gleda filmove, a mi volimo educiranu publiku. To nam je i izazov jer ako zabrazdimo znamo da će nam ljudi reći nemojte srat i meni je to super. Volimo reći da LFF u vlasništvu publike, organizatora i filmaša. Zato mrzimo crvene tepihe i ne znam ti ja kakva proglašenja. Znaš ono, u šlapama smo i kratkim hlačama, došli smo s plaže i predstavljamo filmove naših prijatelja koji su ih radili, za publiku koji su isto naši prijatelji. Bez obzira koliko taj festival po broju publike raste ne želimo da izgubi taj šarm. Hajmo bit iskreni i priznati da ga u nekom malom dijelu gubi, ali trudimo se da to ostane prijateljski festival za sve.
Je li dokaz ljubavi publike i uspješna crowdfunding kampanja? Je li vas iznenadila uspješnost kampanje i koliko su organizatori domaćih kulturnih događaja upoznati s crowdfundingom?
Naučili smo užasno puno. To je težak posao i njime se moraš baviti. Pogotovo zato jer u Hrvatskoj još ne postoji svijest o tzv. skupnom financiranju odnosno crowdfundingu za neke kulturne projekte. Odlučili smo se baciti u to i dodatno povezati publiku s filmašima koji su na koncu dobili te novce. Tražili smo 3500 dolara, a dobili 2025 i to je genijalno jer nas je podržao široki dijapazon ljudi, od obične ekipe koja dolazi tu godinama i koja je prepoznala vrijednost crowdfunding kampanje, filmaša, ljudi iz NGO sektora i naših prijatelja programera iz inozemstva. Najviše uplata smo dobili iz Hrvatske, ali i iz Abu Dabija, Kosova, BiH, Makedonije, Slovačke, Njemačke, SAD-a. Nije toliko bitan novac nego organska energija koja se vrti kroz to da podržavaš nešto što voliš, prepoznaješ da je to besplatno već 13 godina, iako bi mogli naplaćivati ulaznice ali ne želimo, i da smo odlučili otići korak dalje i nagraditi filmaše. Na kraju smo zadovoljni jer smo nešto naučili, dobili smo i neku lovu i čini mi se da smo uspjeli povezati ekipu. Na godinu ćemo vrlo vjerojatno nastaviti. Hrvati nažalost nemaju praksu takvog plaćanja, no mislim da će ga biti sve više i više. To treba podržati jer smo mi kao publika kreativni sudionici nečega što se stvara.
Da li imate neki savjet za one koji bi željeli snimiti dokumentarni film?
Uzmite kameru i snimajte stvari za koje mislite da su dobre. Jako je važno da temu koju obrađujete ili čovjeka kojega snimate volite, dobro razumijete i prije svega osjetite. Kad redatelj osjeti svog lika i iskren je prema temi koju obrađuje, to će na kraju i publika osjetiti. Ne postoje pravila za dobar dokumentarni film. Ja mislim da je emocija ono što ga goni. Samo treba napraviti prvi korak, uzeti kameru i početi snimati. To je, naravno, proces koji traje, ne postaje se redatelj preko noći, ali isplati se potruditi.