Ona ima pišu

harisu1.jpg

Ekskluzivno donosimo dio knjige K-FILM – Vodič kroz korejsku kinematografiju u pet epizoda autora Velimira Grgića, nedavno objavljene u izdanju Jesenski i Turk. K-FILM pregled je južnokorejske i sjevernokorejske filmske produkcije od samih početaka do danas, a tekst koji prenosimo uz dopuštenje autora dio je poglavlja “Žuta kosa i ružičasti filmovi”, koji (između ostalog) govori o transseksualnoj drami “Žuta kosa 2”.

K-FILM naslovnica.jpg

ONA IMA PIŠU

U 2000. godini, kada je cenzurirana verzija konačno stigla u kina, Laži su više smetale, nego trebale novom filmskom poretku. Novi milenij, novi hitovi i nova snaga blockbustera dokazana uspjehom akcijskog trilera Shiri (Swiri), koji je već 1999. pokazao da se može parirati Hollywoodu, donijeli su nove velike brojke. Cijeli svijet se polako počeo upoznavati s pojavom nove energije i novih ideja, strastveno otkrivajući Park Chan-wooka i Kim Ki-duka koji su se tek zagrijavali za propisnu invaziju.

Iako naglo gurnuti na marginu, erotizirani pseudonezavisnjaci prohujalih devedesetih uspješno su preživjeli tranziciju s VHS-a na DVD, ali kako je seks postajao prisutniji u filmskom mainstreamu, a Internet odradio svoj dio posla, oni koji nisu htjeli iskočiti iz sedla morali su se stvarno potruditi dobiti pažnju. Kim Yu-min se brzo dosjetio kako. Njegova Žuta kosa hrvala se s cenzurom iste godine kada i Laži, a 2001. se vratila s nastavkom – bez žute kose. Recept za provokaciju bilo je dodjeljivanje glavne uloge (tamnokose) ljepotice – muškarcu.

Žuta kosa 2 (Norang meori 2) prva je uloga transseksualne K-Pop ikone Harisu, koja je iste godine objavila svoj album prvijenac te krenula graditi karijeru medijske superzvijezde. Konceptom, stilom i pristupom, nastavak se uistinu činio kao duh iz prošlosti, u osnovi tipični omnibus iz devedesetih, s četiri povezane kratke priče, „poglavlja“ o krvavim slučajnostima i slatkici sa šiškama koja ima pišu. Daleko manje erotičan i sirov od prethodnika, više komičan i tragičan, šlampaviji i kičastiji, drugi je dio ipak rušio tabue samom činjenicom da je lansirao karijeru transrodne osobe koja je iste godine već snimala TV reklame za kozmetiku.

Novi milenij rušio je i mnoge druge granice. Popularnost K-Popa donijela je ultra-minice i vruće hlačice u prime time malih ekrana, iako se navala mesa pokušala izbalansirati zabranom pokazivanja golog pupka, kako je 2012. odlučila nacionalna televizija SBS. Do prvog poljupca u TV reklami došlo je tek 2009. godine, no film je tada već suvereno jurio kroz barikade tradicionalizma, predrasuda i cenzure, hraneći se i rastućim svjetskim zanimanjem za novu celuloidnu i digitalnu Aziju.

U isto vrijeme kada je Kim Yu-min bio zaposlen snimanjem nastavka Žute kose, Lee Ji-sang završavao je bitku za Žuti cvijet, koji je doživio istu sudbinu svoje „žute kolegice“, ali je još spremnije prihvatio borbu. S revolucionarnim posljedicama. Lee Ji-sang je gotovo djelo predao Odboru na amenovanje još 1998., ali ono je tek 2002. moglo pred gledatelje. Stvar se preokrenula kada je distributer Indiestory u rujnu 2001. cenzore odveo na Ustavni sud, koji je zaključio da opetovano uskraćivanje etikete prijavljenom filmu jednostavno nije legalno te da Odbor mora pod hitno prestati s takvom praksom. Od tada pa nadalje, niti jedno tijelo, udruga ili institucija u državi nije mogla braniti bilo kojem igranom filmu da krene u kina. Njihov posao bio je dodijeliti certifikat kako bi se limitirale nepoželjne generacije gledatelja, ali cenzori se ipak nisu samo tako predali – uveli su novu oznaku „ograničeno gledanje“, a ona bi naslove koje nisu mogli zabraniti poslala na prikazivanje u kina namijenjena isključivo odraslima. Problem je što ona tada jednostavno nisu postojala. Video izdanja, gdje caruje soft pornografija namijenjena isključivo masturbaciji, nastavila su živjeti izvan ove priče.

Šteta što je Žuti cvijet u konačnici tek zbrkani pokušaj simboličkog eksperimenta, s parovima koji onda kada nisu u krevetu (trijezni ili nasnifani ljepilom), četveronoške žvaču novčanice s poda, plešu, kradu i padaju pokošeni mecima, ujedno ispresijecani ne pretjerano smislenim dokumentarnim sekvencama. Još gore što nam redatelj to pokušava prodati kao „meditaciju o kapitalizmu“. Nazvali bi ga lošim studentskim filmom, da to ne zvuči čudno, s obzirom da znamo da je Lee Ji-sang studirao teologiju.

Leave a Reply