O humanitarnoj krizi koja se ovih dana odvija na raznim lokacijama na balkanskoj ruti kojom izbjeglice i migranti prolaze na putu prema nekoj, nadaju se, boljoj budućnosti čuli smo gotovo sve. Dramatične slike stizale su nam preko TV ekrana i reportaža. Analitičari i stručnjaci za migracije govorili su i pisali o tome zašto se ovo događa i što možemo očekivati u bliskoj budućnosti. Maleni djelić te priče pokušat ću i ja ispričati nakon par dana tijekom kojih sam boravila u jednom često spominjanom mjestu – parku kod autobusne stanice u Beogradu.
Foto: Robin Berghuijs
Stanovnici Beograda kažu da je masovniji dolazak počeo negdje u proljeće. Prije su se mogli vidjeti ljudi u prolazu, kažu, ali ti se ljudi nisu zaustavljali. Danas pak u parku stoje brojni šatori. I svakim danom ih je sve više. Ipak, ti ljudi ne ostaju – ovo je samo jedna stanica na putu (na dugom, dugom putu). Također, ranije su bili mahom muškarci. Sad su tu i mnoge obitelji i puno male djece.
U razgovorima se često nameće jedno pitanje: jesu li to izbjeglice ili migranti koji u Europu dolaze iz ekonomskih razloga. Budući da su u pitanju stotine, tisuće ljudi, sasvim je sigurno da ima i jednih i drugih. Terminologija je važna jer status određuje tretman koji bi po međunarodnim konvencijama morali primiti
Susretali smo ljude iz Sirije, Afganistana, Irana, Pakistana, a naši prijatelji i domaćini napominju da ima ljudi iz Nigerije, pa čak i Maroka. U parku se svako malo može vidjeti dolazak nove grupe, kad silaze s autobusa. U razgovorima se često nameće jedno pitanje: jesu li to izbjeglice ili migranti koji u Europu dolaze iz ekonomskih razloga. Budući da su u pitanju stotine, tisuće ljudi, sasvim je sigurno da ima i jednih i drugih. Terminologija je važna jer status određuje tretman koji bi po međunarodnim konvencijama morali primiti. Sirijci bježe od rata, Iranci ne. Za status je važan ili progon ili opasnost. Siromaštvo nije dovoljno. To bi, barem teoretski, moralo značiti razliku u tretmanu koji ih očekuje u zemljama gdje se nadaju stići. To su, čini se, skandinavske zemlje, Njemačka, Austrija ili gdje god imaju rodbinu i prijatelje.
Foto: Robin Berghuijs
Neki od tih ljudi, muškaraca, žena i djece, imaju dokumente. Oni su oni sretniji među njima. Drugi nemaju dokumente i oni ne mogu niti platiti smještaj, ako i imaju novca, jer ih po zakonu hoteli i hosteli ne smiju primiti. Ljudi bez dokumenata osobito su ranjivi, meta prevaranata raznih vrsta. U situacijama masovne patnje uvijek će se naći netko, dapače mnogi, koji će na tome željeti zaraditi. Neki ih varaju pri kupnji kartica za telefone (a telefoni su im ključni u komunikaciji s članovima obitelji koji im eventualno mogu pomoći). Muljaju ih pri kupnji autobusnih karata i pri organizaciji prijevoza.
Policija ih, čini se, ne maltretira, bar ne po parku, na danjem svjetlu. Doneseni su kemijski toaleti, a bila je i cisterna s vodom, no sve to daleko je ispod kapaciteta koji su potrebni. U usporedbi s onim što su zadnjih dana prolazili u Makedoniji, Beograd je barem miran. Ipak, nismo dobili dojam da netko ima namjeru ostati. Jedan je Iranac pitao za srpski pasoš, koliko ga je teško dobiti, i to je bilo to.
U nekoliko dana po parku, državu nismo vidjeli da radi nešto. Nije bilo grada. Nije bilo ni crkvi, ni islamske zajednice, ni Crvenog križa ni UN-a. Institucionalne pomoći nema, ni sekularne, ni vjerske. Ako ih ima, mora da su jako samozatajni (i u tom slučaju ja im se, kao autorica teksta, ispričavam).
Foto: Robin Berghuijs
Onoga čega ima su građani. Svaki dan, ali baš svaki, građani dolaze i donose hranu, vodu, pelene; kuha se juha i čaj, donose se vlažne maramice. Pomoć se prikuplja organizirano i dijeli, besplatno, kome treba. Neki samo dođu u park. Ponese se voće (koje je jako popularno), keksi, kruh. Ne treba samo čekati akcije. Može se jednostavno kupiti malo više hrane u dućanu (pogledati prije na društvenim mrežama što je potrebno i preporučeno), ako se ima s čim, i odnijeti.
Iz Beograda sam otišla tužna, s iste te autobusne stanice i pitam se što će biti s onima koje sam srela (i s mnogima koji još dolaze). Istovremeno, toplo mi je oko srca jer građani, domaćini, mnogi od njih, pomažu. Rade svaki dan, neumorno, kako bi pomogli
Ljudi često dolaze prljavi, treba im čista odjeća (a nemaju svi novca za hostele i hotele i pranje odjeće). Trebaju im cipele. Noći su ovih dana u Beogradu bile neobično svježe i djeci treba toplija odjeća. Još kad je suho, u parku se bar može sjediti. Kad kiša lije kao što je lila na dan našeg dolaska, ljudi se sklanjaju pod strehe i u garaže oko stanica, i iz daljine se vide samo sjene. Problem su i velike vrućine, kad zapeče sunce. Što će biti kad dođe jesen i temperature padnu, to nitko ne zna.
Ljudi su umorni. Oči su im crvene. Djeca su željna normalnosti i igre. Neki im dragi ljudi donose igračke, loptaju se s njima, pušu balone i crtaju. Barem na 15 minuta da se malo odmore od borbe. Ljudskost ne košta ništa.
Iz Beograda sam otišla tužna, s iste te autobusne stanice i pitam se što će biti s onima koje sam srela (i s mnogima koji još dolaze). Istovremeno, toplo mi je oko srca jer građani, domaćini, mnogi od njih, pomažu. Rade svaki dan, neumorno, kako bi pomogli.
Ovaj tekst imao je za svrhu reći nešto o onima koji putuju i onima koji im pokušavaju pomoći da se domognu boljeg sutra. Nešto ipak jest sasvim osobno ovdje. Sve ovo utupilo mi je u glavu osjećaj zahvalnosti, ali i obaveze. Imati čiste gaće je privilegija. Imati tuš, vlastiti WC, uloške i čiste čarape je privilegija, a o krevetu i sigurnosti vlastitog doma da ne govorimo. Ne znam kako to drugačije reći nego da je obaveza svakog od nas da nekako pomognemo, onoliko koliko možemo.
