Haulikova bez Arsena

arsen.jpg

Obitelj, pjesma, Šibenik. Te su tri stvari možda u potpunosti obilježile život velikog Arsena Dedića. Bio je on i književnik i skladatelj i prevoditelj i dirigent, no Hrvatsku je svakako najviše zadužio djelovanjem na polju šansone. A dugačkom se nizu apozicija treba dodati još i suprug, otac i djed. Čak je i širokoj javnosti poznato koliko je Arsen držao do svoje obitelji, a mi, stanari Haulikove 4, imali smo priliku vidjeti upravo taj dio njegova karaktera.

Stanujemo u istoj zgradi, na istom katu. Nije se jednom dogodilo da posuđujemo jedni od drugih dva jaja ili šalicu šećera. Istina, nije svakome otvarao vrata, ali meni uvijek jest. I ne samo vrata od svoje kuće već i od svog stvaralaštva. Uvijek me poticao u vježbanju, čak se i šalio da po meni štimaju uru (počinjala sam jutarnje vježbanje uvijek točno u osam sati, po pravilima kućnog reda) da bi mi na kraju svoje povjerenje podario i u obliku zajedničkog nastupa na njegovom koncertu u Zagrebu. To da je ljudina bit će jasnije ako kažem da u osam ujutro nisam počinjala vježbati violinu, niti gitaru, već trubu. A ljudina je bio i prilikom brojnih tuluma za koje su svi ostali susjedi prigovarali, a on je šutio. Možda mu je bilo duhovito što smo u dva ujutro glasno puštali upravo njegove albume. A možda je samo velikodušno dopuštao svim ljudima da rade što žele.

A ljudina je bio i prilikom brojnih tuluma za koje su svi ostali susjedi prigovarali, a on je šutio. Možda mu je bilo duhovito što smo u dva ujutro glasno puštali upravo njegove albume. A možda je samo velikodušno dopuštao svim ljudima da rade što žele.

Arsen Dedić zasigurno je ostavio trag koji se ne da izbrisati. Njega se sluša, svira i čita. Nema glazbenika koji ga ne cijeni, nema ljubitelja poezije koji ne uživa u njegovim pjesmama. A niz bisera je beskrajan: „Sve što znaš o meni“, „O, mladosti“, „Kuća pored mora“ i tako u nedogled. Ipak, razmišljajući sad o Arsenovoj umjetničkoj veličini, ne pada mi na pamet kako će mi nedostajati nastupi, ili izdanja novih albuma. Jednostavno si mislim kako će tužan i prazan biti svaki ulazak u zgradu u kojoj smo donedavno živjeli zajedno.

Kad gubili smo život,
govorili smo: “Neka”
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć doviđenja.

Arsen Dedić: Balada o prolaznosti

Ključne riječi

Leave a Reply