Motovun Film Festival ove godine slavi 18. rođendan. Bez obzira na već sasvim solidan staž, festival se još uvijek ističe sjajnim programom i dobrom zabavom zbog čega publika rado koncem srpnja dolazi u Istru. Za izvrstan program zaslužna je Milena Zajović, uz Juricu Pavičića, selektorica glavnog programa. Iskoristili smo priliku i pred početak „Motovuna“ razgovarali s Milkom o samom festivalu i filmovima koje je izabrala, vjerskom ekstremizmu, istospolnim zajednicama…
Možete li ukratko predstaviti 18. Motovun Film Festival?
Ovo je naše slavljeničko izdanje. Napokon smo postali punoljetni (doduše ne i odrasli) i ta je činjenica bila početna točka za niz sitnih uličnih štoseva koje spremamo, a odražava se i na programsku selekciju, u kojoj imamo čitav niz vrijednih nezavisnih filmova o odrastanju. Među njima bih izdvojila ekscentrične “Nesvjestice”, humorni “Još si i ružan” te jezoviti “Bridgend”, a zanimljivo je da u sva tri glavne uloge igraju zvijezde “Igre prijestolja”: Maisie Williams, Aidan Gillen i Hannah Murray. Uz to, ponosni smo na tri jaka retrospektivna programa. U “Brutalnim francuzima” prikazujemo novi francuski ekstremizam s prijelaza stoljeća, dakle radikalne rane radove veličina kao što su Leos Carax, Francois Ozon i Claire Denis. Program “20 godina Dogme” na sličan se način vraća kultnom pokretu Dogme 95 kojeg su inicirali tada mladi Thomas Vinterberg i Lars Von Trier, a slijedile su ih neke od najvećih zvijezda danskog i europskog filma kao što su Lone Scherfig i Susanne Bier. Za kraj, zanimljiv je program “Bože pomozi” u kojem se kroz filmove najvećih svjetskih dokumentarista kao što su Alex Gibney, Kim Longinotto i Lucy Walker bavimo vjerskim ekstremizmom svih predznaka, uključujući onaj katolički, koji nam postaje sve bliži. Što se gostiju tiče, najviše se radujemo dolasku redatelja Jerzyja Skolimowskog, koji je u svojoj poljskoj, britanskoj i američkoj fazi stvaranja redefinirao način na koji se radi nezavisni film, a pokazao je da se snalazi i u hollywoodskim blockbusterima poput “Avengersa”. Njemu dodjeljujemo nagradu Maverick, za iznimno snažnu autorsku viziju i neukalupljenost u klišeje struke.
Ono što već godinama krasi Motovun jest fina mješavina hit filmova s velikih festivala i izuzetno kvalitetnih manjih i manje poznatih filmova. Kako dolazite do tih manje poznatih filmova?
Posjećivanjem velikih i malih svjetskih festivala, aktivnim praćenjem nerazvikanih nezavisnih produkcija i brojnim preporukama naših inozemnih kolega. A u svijetu sveprisutnog interneta, dakako, i bjesomučnim googlanjem u neprospavanim noćima.
Oltari postaju poligoni za širenje mržnje, pod čijim se okriljem rađaju inicijative poput “Za obitelj” i njihovog homofobnog referenduma. Uključivanjem problema drugih religija u program htjeli smo pokazati da manipulacija vjerskim osjećajima nije rezervirana samo za našu zemlju
S obzirom na masovnu produkciju filmova koliko je teško izabrati program za jedan filmski festival?
Kad mi je posao gledati filmove, dakle raditi ono što najviše volim, bilo bi nezahvalno reći da mi je teško. No izazova, dakako, ima. Treba paziti na programsku ravnotežu, dati nešto publici koja se samo želi zabaviti, a ne zaboraviti ni najzagriženije filmofile, brinuti o geografskom balansu i raznim drugim samonametnutim kvotama koje program čine raznovrsnim, a smislenim, boriti se za filmove u koje vjerujemo i mjesecima se cjenkati s distributerima koji u njima prije svega vide financijsku korist… Produkcija je ogromna i ponekad moraš pogledati dvadeset loših filmova da naiđeš na jedan dobar, no to je sve u opisu posla kojeg nizašto ne bih mijenjala.
Već godinama radite kao selektorica festivala. Koliko često gledate filmove?
Kako u životu svemu pristupam kampanjski, dogodi se da po tjedan ili dva ne radim ništa, a onda u jednom danu progutam desetak filmova. Kolega Jurica Pavičić, s kojim potpisujem glavni program Motovuna, mnogo je metodičniji čovjek i tu se dobro nadopunjavamo. I sami ukusi su nam dosta različiti, što je sjajan osigurač da netko ne “zabrije” i natrpa program filmovima koje osobno voli, a publici se možda ne bi toliko svidjeli. U prosjeku bih rekla da gledam film na dan.
Kako objašnjavate okretanje filmske publike televizijskim serijama?
TV produkcija je nevjerojatno narasla u zadnjih desetak godina i sada se već etablirani autori tuku za angažmane u serijama, iako su neki od njih donedavno vjerovali da se mogu izraziti samo kroz kinofilmove. Još u devedesetima se, primjerice, “Twin Peaks” Davida Lyncha smatrao rijetkom iznimkom, a sada je normalno vidjeti ogromno ime kako potpisuje TV serijal. VOD platforme poput Netflixa su dale dodatni vjetar u leđa takvim produkcijama, a publici omogućile da u hektičnom ritmu današnjeg življenja sama određuje kada će i koliko epizoda gledati. Moja osobna teorija je da su nam, osim neupitne kvalitete, serije sve draže jer naša raspršena koncentracija mnogo lakše podnosi epizodu od 45 minuta nego dvosatni film. Ove godine u Motovunu imamo niz gostiju, od producenata do glumaca, koji su radili na serijama kao što su “Most”, “Borgen” i “Rasparačeva ulica” čije ćemo pilot-epizode gledati, a potom organiziramo diskusiju u kojoj ćemo čuti njihova iskustva iz ove iznimno propulzivne branše. A po prvi put u glavnom programu imamo i jednu čitavu miniseriju spojenu u troiposatni film. Radi se o “Malom Quinquinu” velikog Brune Dumonta, uvrnutoj kriminalističkoj seriji koju je najbolje opisati kao mješavinu spomenutog “Twin Peaksa” i Fellinijevog “Amarcorda”.
Motovun je oduvijek vjerovao u univerzalno pravo na brak, a neki članovi naše ekipe već su ozakonili svoje istospolne zajednice. To je civilizacijski korak koji smo kao društvo predugo čekali
Koliko je važna politička linija pri selekciji filmova u Motovunu?
Motovun je osnovan u vrijeme kada režimskom festivalu u Puli nije bilo alternative, a novinski napisi o prvom izdanju festivala svodili su se na zgražanje što je otvoren bez zastave i himne. Sve ove godine borili smo se protiv anomalija našeg društva na način na koji najbolje znamo: kroz kvalitetan art i zabavu. U osmišljavanju programa naše političke vrijednosti i želja za razvijanjem odgovornog i tolerantnog građanskog društva nisu jedini kriterij, no mnogo su se puta pokazale presudnima.
Ima li neki film koji bi posebno izdvojili?
Moji osobni favoriti su španjolski neo-noir “Magična djevojka”, avangardni “Jastog”, psihološki triler “Vakhan front” i slatko “Veliko finale”, no vjerujem da bi svatko od mojih kolega izdvojio nešto drugo. Da bar imam neki čitač misli, pa da otkrijem što će se ljudima najviše svidjeti.
Od kuda ideja za projekcije dokumentaraca o vjerskim ekstremizmima svih religija?
Ona je reakcija na stanje u hrvatskom društvu, u kojem oltari postaju poligoni za širenje mržnje, pod čijim se okriljem rađaju inicijative poput “Za obitelj” i njihovog homofobnog referenduma. Uključivanjem problema drugih religija u program htjeli smo pokazati da manipulacija vjerskim osjećajima nije rezervirana samo za našu zemlju: od radikalnih afričkih islamista preko častohlepnih američkih misionara do mizoginih Indijaca, podsjećamo što se sve može dogoditi kad vjera iz domene nečeg osobnog i lijepog skrene u čistu destrukciju. U sklopu tog programa organizirat ćemo i diskusiju nazvanu “Bože čuvaj Hrvatsku” u kojoj okupljamo slobodnomisleće hrvatske teoretičare i praktičare vjere poput kolumnista Branimira Pofuka i urednika portala “Križ života” Hrvoja Cirkvenca, da nam iz prve ruke ispričaju što se dogodi kad razljutiš Kaptol.
Najavljena je Noć motovunskih vjenčanja Znači li to da te je Motovun prvi grad u Hrvatskoj koji je legalizirao istospolni brak?
Motovun je oduvijek vjerovao u univerzalno pravo na brak, a neki članovi naše ekipe već su ozakonili svoje istospolne zajednice. To je civilizacijski korak koji smo kao društvo predugo čekali.
Ima li queer filmova u Motovunu?
Uvijek! Ove je godine posebno atraktivna sumanuta društvena satira “Jacky u kraljevstvu žena” koja izvrće uvriježene rodne uloge, prikazujući totalitarno društvo kojim vladaju žene, a potlačeni muškarci uokolo hodaju u burkama. Film prikazujemo u suradnji s Queer Zagrebom. Da ne otkrivam previše, samo ću reći da on nepovratno mijenja način na koji doživljavamo glumicu Charlotte Gainsbourg.
