Kad je krajem lipnja američki Vrhovni sud ozakonio istospolne brakove na čitavom teritoriju Sjedinjenih Država, na Facebooku se pojavila zanimljiva mogućnost promijene profilne slike. Dovoljno je bilo kliknuti na link Let’s Celebrate Pride i slika bi dobila šareni premaz duginih boja koje simboliziraju LGBT zajednicu.
Glasnogovornik Facebooka, William Nevisus, izjavio je da je više od milijun korisnika promijenilo svoju sliku u prvih sat vremena od kako je filter postao dostupan. The Washington Post piše kako je čak 26 milijuna ljudi (dva posto Facebookovih klijenata) ukrasilo sliku crveno-narančasto-žuto-zeleno-plavo-ljubičastom bojom. Takvo masovno mijenjanje slika nije viđeno još od ožujka 2013. godine kada je tri milijuna Facebook korisnika nalijepilo crveni znak jednakosti koji je, također, simbolizirao jednakost prava na brak.
Ako zanemarimo da je ovo, možda, samo domišljati eksperiment Marka Zuckerberga, odnosno lukavo prikupljanje podataka o korisnicima Facebooka, činjenica jest da je tzv. on line aktivizam ili kliktivizam postao svakodnevni dio našeg života. Jer promjena slike profila, barem u ovom slučaju, nije samo proslava Pridea i odluke Vrhovnog suda, već aktivističko izražavanje vlastitog stava. Izvrsna je to mogućnost da se na prilično jednostavan i efikasan način artikulira mišljenje o istospolnim brakovima. Korisnici ne izražavaju samo svoje mišljenje već se nadaju da će njihov stav utjecati na druge, odnosno potaknuti ostale na isti korak. Dakle, riječ je o nekom obliku aktivizma.
U posljednjih par godina društvene mreže postale su idealan poligon za organiziranje prosvjeda, širenje određenog političkog mišljenja te društveni i politički aktivizam. Prosvjedi u Moldaviji 2009. godine proglašeni su „Twitter revolucijom“, Facebook je navodno odigrao važnu ulogu pri organiziranju prosvjeda u Iranu, Egiptu, Tunisu i nekim drugim zemljama. Iako je teško reći koliko su društvene mreže zaista utjecale na te prosvjede, činjenica je da su se mnogi ljudi diljem svijeta putem Facebooka ili Twittera solidarizirali s prosvjednicima.
Ako uzmemo u obzir da je podrška istospolnim brakovima direktno povezana s time da li poznajemo ili se družimo s LGBT osobama, onda valjda i povezanost s ljudima preko Facebooka ima neke veze
Kada su 2009. godine Iranci izašli na ulice revoltirani izbornom prijevarom tadašnjeg predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, Facebook se zelenio jer je zelena boja bila simbol otpora u Iranu. Kada su prošle godine započeli prosvjedi u Hong Kongu, Facebook se počeo žutiti jer su ljudi počeli stavljati na profilnu sliku žutu traku koja je bila znak hongkoških prosvjednika. Nešto slično dešavalo se i u Hrvatskoj kada je gospođa Željka Markić započela kampanju za promjenu ustava i strogu definiciju braka kao životne zajednice muškarca i žene. Tada su ljudi također masovno mijenjali svoje slike na Facebooku i „lijepili“ na njih „ZA“ ili „PROTIV“.
Iz svega se da zaključiti kako ljudi vole izražavati svoje stavove pa makar i tako da promijene sliku na nekoj društvenoj mreži. Pitanje je, naravno, koliko to uopće ima smisla, odnosno da li ima ikakav ozbiljniji učinak. Je li riječ o aktivizmu ili samo zadovoljavanju vlastitog ega? Čini li se to zbog onih koji su ugroženi ili ljudi naprosto žele pred drugima stvoriti sliku o sebi samima?
Kritičari kliktivizma tvrde kako takav oblik angažmana nema gotovo nikakav učinak. Cinično će reći kako promjena profilne slike na Facebooku u zeleno, osim što je možda kul, neće ni na koji način utjecati na rasplet prosvjeda u Iranu. Riječ je, objašnjavaju, o lažnom aktivizmu iz spavaće sobe koji traje kraće od reklame na televiziji. Uz to, riskira li itko išta promjenom profilne slike.
No, možemo reći kako je kritiziranje kliktivizma u neke ruku ironično i cinično jer ga je zapravo vrlo jednostavno kritizirati. Na koncu, svi mu često prigovaraju i napadaju ga istim argumentima. Koliko je lako promijeniti profilnu sliku, toliko je lako i napisati status ili tekst protiv promijene slike. Ali, ako uzmemo u obzir da je podrška istospolnim brakovima direktno povezana s time da li poznajemo ili se družimo s LGBT osobama, onda valjda i povezanost s ljudima preko Facebooka ima neke veze. Dakle, ako se većina prijatelja ili poznanika na Facebooku zašarenila, možda će ta slika otvoriti oči nekome koji nije siguran što da misli o braku između dvojice muškaraca.
Istraživanja pokazuju da u nekim slučajevima utjecaj društvene mreže nije zanemariv. Na primjer, informacija tko je od tvojih prijatelja izašao na izbore utječe na tvoj izbor o tome hoćeš li glasati ili nećeš. To su pokazali rezultati istraživanja s američkih izbora za Kongres 2010. godine. Nije novost da ljudi kopiraju druge i ponašaju se slično poput svojih najboljih prijatelja. No, činjenica je kako Facebook prijatelji nisu pravi prijatelji, a kamoli najbolji prijatelji.
Malcom Gladwell napisao je sjajan članak za The New Yorker u kojem kritiku tzv. kliktivizma temelji upravo na slabim „internetskim vezama“ među ljudima. Gladwell u tekstu piše o prosvjedima u Americi 1960-ih godina koji su prerasli u rat za građanska prava, kad se sve to dešavalo bez e-maila, smsa, Faceboooka ili Twittera. I kad aktivizam nije bio za slabiće. Ispada, kako piše Gladwell, da su osobne veze među prosvjednicima bile ključne za nastavak njihovog angažmana. Svi oni koji su sudjelovali u prosvjedu, kako oni koji su ostali do kraja tako i oni koji su odustali, imali su isti ideološki žar. Svi su bili jednako posvećeni ciljevima i vrijednostima zbog kojih su prosvjedovali. No, razlika između onih koji su ostali i onih koji su odustali bila je u tome što su ovi uporniji imali bliske prijatelje koji su sudjelovali u prosvjedu. Aktivizam visokog rizika je fenomen „jakih veza“, piše Gladwell.
Ljudi lajkanjem, potpisivanjem on line peticije ili nekim drugim načinom javnog djelovanja zadovoljavaju potrebu da izgledaju dobro pred drugima. Klikanjem kao da su ispunili svoju dužnost zbog čega više nisu dužni pomoći. U isto vrijeme ako se ljudima pruži prilika da privatno iskažu podršku, vjerojatnije je da će kasnije donirati i novac za ostvarivanje istog cilja
Za razliku od toga, platforme društvenih mreža izgrađene su na slabim vezama. Na Twitteru možete slijediti ili vas može slijediti netko koga nikada niste upoznali. Na Facebooku često imate prijatelje koje nećete pozdraviti na ulici. Iako i takve veze mogu biti značajne za širenje ideja i suradnju, sve su to slabe veze koje neće dovesti do aktivizma visokog rizika.
One nam pružaju informacije, ali nam ne pomažu da ustrajemo kada smo npr. suočeni sa opasnošću. „To preusmjerava našu energiju sa organizacije koja promovira stratešku i discipliniranu aktivnost prema onima koje promoviraju fleksibilnost i prilagodljivost. Na taj način je aktivistima lakše da se izraze, a teže da time izvrše neki utjecaj“, piše Gladwell u The New Yorkeru.
Istraživanja pak pokazuju kako većina ljudi koja lajka neku aktivističku Facebook stranicu rijetko nastavlja svoj angažman donacijom financijskih sredstava. Promatralo se na primjer ponašanje ljudi koji su lajkali stranicu „Spasimo Darfur“. Od više od milijun Facebook korisnika koji su kliknuli like za Darfur samo ih je 3000 doniralo novac i sveukupno su u tri godine skupili oko 90.000 dolara što je prilično slab rezultat u odnosu na neke druge kampanje za pomoć Darfuru. Autori istraživanja na kraju su zaključili kako je riječ o prividnom aktivizmu bez neke konkretne koristi.
Prema nekim teorijama kliktivizam čak negativno djeluje na „pravi“ aktivizam. Naime, ispada kako ljudi lajkanjem, potpisivanjem on line peticije ili nekim drugim načinom javnog djelovanja zadovoljavaju potrebu da izgledaju dobro pred drugima. Klikanjem kao da su ispunili svoju dužnost zbog čega više nisu dužni pomoći. U isto vrijeme ako se ljudima pruži prilika da privatno iskažu podršku, vjerojatnije je da će kasnije donirati i novac za ostvarivanje istog cilja.
Iako on line aktivizam po tome može imati negativan efekt, ne treba ga potpuno odbaciti. Dovoljno je, možda, apelirati i objasniti da je to samo prvi korak, odnosno da valja nastaviti koračati i djelovati na druge načine. Jer samo od klikanja nema puno vajde.
