Festival Perforacije dio je nezavisne kulturne scene, a svojim programom podržava autorstvo i mladih i već etabliranih kazališnih i plesnih umjetnika. Sustavna marginalizacija inovativnih i eksperimentalnih kulturnih sadržaja u Hrvatskoj se ne manifestira samo kroz sve manje financijske podrške od strane nadležnih instanci lokalne i državne uprave, već ponekad još pogubnije i kroz snažno i medijsko favoriziranje komercijalnih, nekritičkih i zabavljačkih događanja. Međutim, ono što je dugoročno možda ipak najzabrinjavajuće za bilo koji razvoj, ne samo umjetnosti koja nas ne uspavljuje u toploj postelji statusa quo, već i kritičkog razmišljanja kao takvog su sve učestaliji napadi na slobodu izražavanja.
Apsurdna je, recimo, situacija u kojoj je Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije, “zaradila” kaznenu prijavu koju je podnijela udruga U ime obitelji zbog “javnog poticanja na nasilje i mržnju”, jer se tom prijavom zapravo manipulira jednim zakonskim institutom koji bi trebao zaštiti manjine i ugrožene skupine od onih koji koriste govor mržnje i potiču na nasilje da se ukine slobodarsko razmišljanje.
Povučemo li se pred agresivnom tradicionalizacijom društvenih vrijednosti, otvaramo prostor ne samo za buduću cenzuru, već nešto mnogo opasnije ne samo za društvo u cijelini, već i za svakog od nas ponaosob – za autocenzuru potaknutu strahom, jer zastrašivanje je upravo cilj svih tih kaznenih prijava, otkaza i zabrana
Sličan efekt potencijalno ima i otkaz Borisu Dežuloviću, jer se pozicija moći koristi kao poluga za ušutkavanje novinarskog glasa. Nadalje, na tom je tragu i prošlotjedna zabrana najavnog video spota za premijeru predstave “Nečastive” koreografa Brune Isakovića, koja se održala u okviru festivala Perforacije u Zagrebačkom kazalištu mladih. Naime, tvrtka Divinus Victoria koja drži koncesiju za vanjsko oglašavanje na nekim od najatraktivnijih lokacija u Zagrebu, odlučila je u ime ćudoređa, jer ime predstave asocira na “nečastivog, sotonu, đavla, vraga” i jer se u spotu pojavljuju “polugola tijela, a u jednom kadru se vidi i ženska bradavica”, zabraniti javno prikazivanje spota na svojim oglasnim prostorima pozivajući se pri tome na bojazan da se njime “vrijeđa moral naših građana”.
Sva tri slučaja zapravo su povezana sa sve jačim konzervativnim stavovima u hrvatskom društvu kad je riječ o različitosti – i kaznene prijave, otkazi i zabrane ulaze tako u sfere civilnog društva, novinarstva, umjetnosti. Samoprozvani čuvari javnog morala pokušavaju javno opravdati ono što se jedino može nazvati cenzurom pozivanjem na tradicionalne vrijednosti, ćudoređe i moral namećući time vlastiti ideološki svjetonazor čitavom društvu kao jednoznačni vrijednosni sustav kojem bismo se svi trebali pokoriti.
Danas je žrtva takvih metoda bio benigni video spot za jednu plesnu predstavu, ali pristanemo li danas na te metode i povučemo li se pred agresivnom tradicionalizacijom društvenih vrijednosti, otvaramo prostor ne samo za buduću cenzuru, već nešto mnogo opasnije ne samo za društvo u cijelini, već i za svakog od nas ponaosob – za autocenzuru potaknutu strahom, jer zastrašivanje je upravo cilj svih tih kaznenih prijava, otkaza i zabrana.
