“U pol’9 kod Sabe” – akustični aktivisti koji pjevaju o lezbijskim vezama i ljubavi

saba

”U pol’ 9 kod Sabe” zagrebački je indie pop band koji potpisuje neke od underground himni zagrebačke feminističko-queer scene. Razgovarali smo s članovima sastava koji će sredinom lipnja u KSET-u predstaviti novi EP.

Za početak, za one koji ne znaju, tko je to Saba?

Ana: Saba je naša prva basistica. Nekad davno imale smo probe u njenoj dnevnoj sobi, u Španskom. Prije toga vježbale smo na Perjavici kod Sandre i bend se tada zvao U pol’ 9 kod Sandre. Nakon Sabe bas su svirale Nataša Nikolić (nekadašnji Bura bend) i Lora Šuljić (KIMIKO). Sada je sa nama najmlađa do sada basistica Helena Bučko i nadamo se da će ostati! Ipak, ime više ne mijenjamo. Ostajemo „Sabe“.
Možete li predstaviti ostatak benda?


Helena: Ništa ne ide bez dobrih temelja, pa krenimo od ritam sekcije hahaha. Na bubnjevima je Zrinka, ja sam na bas gitari, Dragana ponekad svira saksofon, a nekad akustičnu gitaru. Martina je naš slavuj i svojom interpretacijom pjesama doista daje poseban pečat bendu. Ana je na klavijaturama, isto tako doprinosi i svojim glasom, ali je i većinski “krivac” za nastanak pjesama koje sviramo. A među svim tim curama, tu je i Goran, koji svira električnu gitaru, po potrebi i ukulele.
Uskoro izlazi novi EP. Kako je bilo raditi u studiju?
Helena: Službena promocija je 19. lipnja u klubu KSET, kada ćemo odsvirati kompletan EP, ali i rasplesati publiku uz neke starije hitove. U studiju je bilo jako zanimljivo, po prvi put smo radili s Berkom Muratovićem, koji nam je pomogao svojim savjetima, tako da je to bilo jedno kreativno i veselo druženje. U jednom trenutku su nam zaprijetile i prehlade, ali uspjeli smo sve snimiti u kratkom vremenu i zadovoljni smo kako je ispalo.
Goran: Bilo je lijepo raditi s Berkom. Shvatio sam da je to to kad mi je na jednoj probi rekao: “Sviđaš mi se, podsjećaš me na mene. Lijen si i pružaš otpor.”
Ana: Slažem se, bilo je jako ugodno raditi sa Berkom. Donio je neke svježe ideje, malo dinamizirao neke pjesme, posložio ritam sekciju. Ima jako dobar feeling za vokal. Kuha jako dobru juhu od povrća i planinski čaj sa medom. Zadovoljni smo i planiramo dalje raditi sa njim. Martina i ja smo čitavo vrijeme snimanja bile bolesne. Odlučile smo da od sada snimamo samo u proljeće i jesen a zimi komponiramo i grijemo se doma.
Koliko se novi album razlikuje od prethodnog „Prihvaćam sve“?


Ana: Bolje sviramo, naučili smo što znači raditi na aranžmanu, sada svi znaju da smo lezbijski bend pa nam više nije tako napeto da se „outamo“ u svakoj pjesmi. To smo odradile pa sad možemo pjevati i o drugim temama. Kao što su ljetovanje, starenje i alkoholizam 
Helena: Album još nije u potpunosti dovršen, još ćemo mi sto puta preslagivati aranžmane dok ne dođemo do željenog rezultata, ali mislim da EP već puno govori. Sasvim je prirodno da u kvaliteti svirke želimo podići ljestvicu malo više, pa tako novi materijal potvrđuje da je bend još malo sazrio. Evoluciji zvuka svoj doprinos je dala i promjena postave, jer svaki član ima drugačije ideje, a ovoga puta smo radili i s drugim producentom.
Goran: Radili smo malo ozbiljnije, a i sviramo bolje pa vjerujem da se to čuje. Počeo sam se plašiti prevelikog perfekcionizma u budućnosti.
U pjesmama se, među ostalim, bavite lezbijskom tematikom. Koliko vam je važan aktivizam?


Ana: Jako nam je važan aktivizam. Osnovni smisao ovog benda za mene je uvijek bio tzv.“akustični aktivizam“. Otvoreno, bez cenzure pjevati o lezbijskim vezama i ljubavima. Kao da ne živimo u homofobnom svijetu. Iako je često bilo teško i bend se nekoliko puta skoro raspao zbog rasprava o tome da li trebamo biti „lezbijski bend“ ili trebamo biti samo „normalan bend“. Za mene to nikada nije bilo pitanje. Jedno je značilo slobodu izražavanja a drugo samo-cenzuru.

Je li teško biti LGBT u Hrvatskoj?

Ana: Pa mogla bi sada pisati o životu sa diskriminacijom od najranijeg djetinjstva, poteškoćama na poslu, skrivanju, obiteljskoj drami, roditeljskim ucjenama i sl. ali čitatelji ovog portala zbilja znaju dovoljno o tome pa ću reći samo da je meni biti lezbijka najlakša stvar u životu. Svi živimo u okrutnom i nepravednom svijetu i mnogi se od nas pokušavaju izboriti za prostor slobode i tolerancije. Nadam se da i ovaj bend malo pridonosi tome. Napraviti nešto pozitivno i afirmativno, mi se uvijek čini najbolji izbor.

Kako ocjenjujete domaću glazbenu scenu?


Goran: Mislim da u posljednje vrijeme scena cvjeta, pod tim mislim da nezavisnu scenu, male izdavačke kuće i DIY izvođače. Spomenut ću Seine, Pridjeve, Ninu Romić, Marinadu, Svemir… Danas postoji mnogo dobre muzike, ali je uglavnom treba znati pronaći – na Radio Studentu, kompilaciji “Bistro na rubu šume” i po klubovima. Što se zagrebačkih tiče, tu su Močvara, Kset, pa ekipa YEM koja organizira odlične svirke, te, naravno, doajen Mate Škugor.

Ključne riječi

Leave a Reply