Muzej suvremene umjetnosti u Bologni ugostio je koncem ožujka mlade europske umjetnike, među njima i hrvatskog koreografa Bruna Isakovića, koji su izvedbom svojih performansa okončali dvogodišnji projekt „Performing Gender“. Riječ je o jedinstvenom europskom projektu koji je imao za cilj istražiti a zatim i predstaviti nešto drugačiji pogled na ljudsko tijelo, seksualnost i rodne uloge.
U Bologni je nastupilo ukupno osmero umjetnika. Bili su to uglavnom mladi plesači i koreografi iz Italije, Hrvatske, Nizozemske i Španjolske. Iako u opisu stoji kako se radi o plesnom projektu, nastupi u Bologni bili su, formalno gledajući, performansi u trajanju od tri sata. Posjetitelji su prilično znatiželjno obilazili performanse, vrteći se u krug. Pored nekih bi samo prošli, pored drugih pak zastali i sjeli, a u neke se i aktivno uključili. Posebno zanimljiva bila je ideja mlade talijanske umjetnice Giorgie Nardin koja je uz pomoć Olivije Jacquet navela posjetitelje da dobro promisle o tome kako doživljavaju druge na prvi pogled.
Olivia Jacquet performans je započela potpuno gola i obojena u zlatno. Tek kad je krpom počela skidati zlatnu boju postalo je vidljivo njezino pravo, od glave do pete, tetovirano tijelo. Bila je smještena u za to tijelo potpuno ne pripadajući prostor, među bijela platna koja su još više dala naglasak njezinim tetovažama. Olivija je zatim, zajedno s posjetiteljima koji su to željeli, iscrtala ta bijela platna te na taj način, umjesto da tijelo, kao obično, prilagođava prostoru, prostor je po prvi put prilagodila vlastitom tijelu. Bilo je zanimljivo vidjeti ozbiljne poslovne ljude, bakice ili djecu kako se priključuju goloj Oliviji i zajedno s njom stvaraju novu šarenu sliku u koju se umjetnica savršeno uklopila. Velika posjećenost, ali i zadovoljstvo iznenađenih posjetitelja koji su se čudili, smijali, razmišljali a na koncu, možda, s drugačijim pogledom na ljudsko tijelo napustili muzej, dokaz je kako publika traži nešto drugačije te da su ovakvi projekti potrebni.
Ono što izdvaja ovaj projekt od ostalih i što ga čini posebno zanimljivim, jest suradnja koja se uspjela ostvariti između velikih državnih institucija i manjih neovisnih udruga. Program koje su neovisne udruge, a među njima i zagrebački Domino, osmislile i koji je za mnoge, još uvijek, prilično kontroverzan prezentiran je u velikim muzejima suvremene i moderne umjetnosti u Bologni, Maastrichtu, Madridu i Zagrebu. To je model, čini se, na kojem valja i dalje raditi jer suvremenu umjetnost i performanse treba približiti ili barem ponuditi široj publici. Podsjetimo, isti koncept ali s drugim umjetnicima ili drugačijim performansima već je održan u Maastrichtu, Madridu i Zagrebu.
Veliki europski muzeji otvorili su vrata mladim umjetnicima koji su na dva dana postali dio muzejske kolekcije. Iako se čini sasvim razumljivim postaviti performans u muzej suvremene umjetnosti, ispada kako čak i te moderne institucije teško prihvaćaju performanse i golotinju. Laura Kumin, predsjednica nezavisne španjolske platforme Paso a 2, izjavila je kako je osobno naišla na snažan otpor čuvenog madridskog Muzeja suvremene umjetnosti Reina Sofia. „Onog časa kad su shvatili da će goli umjetnici izvoditi performanse, pokušali su nas smjestiti u posebnu dvoranu, što dalje od posjetitelja“, izjavila je Kumin. Iako su muzeji vrlo često krcati golim skulpturama ili slikama, pojava golog umjetnika još uvijek izaziva nelagodu i problem. To bi valjali imati na umu svi oni koji tvrde da su ovakve i slične stvari već odavno viđene. Čini se kako se ipak radi o generacijskom pitanju s kojim se treba i dalje baviti.