Bez obzira na, sada je sasvim jasno, veliku popularnost koju uživa na ovim prostorima, Mark Lanegan mora da je i sam bio iznenađen gomilom ljudi koja je u petak navečer došla na njegov nastup u Zagrebu. Doista, bilo je impresivno vidjeti skoro do kraja popunjenu Kuću za ljude i umjetnost – Laubu, novi koncertni prostor Škugorovog Žednog uha u koji navodno stane čak 2000 ljudi.
Među publikom bilo je, jasno, fanova koji su zajedno s Laneganom pjevali više-manje (ne)poznate stvari, ali i mnogo onih koji su, barem mi se čini, u petak prvi put čuli njegov stvarno poseban glas. Premda mi je teško odgonetnuti famu koja vlada oko Lanegana (ne želim reći kako ona nije opravdana no ima mnogo sličnih izvrsnih bendova koji ne mogu napuniti mnogo manje klubove u Zagrebu), čini mi se kako su pozitivne kritike s njegovih prethodnih koncerata privukle novu publiku. Lanegan je, podsjetimo, 2013. godine rasprodao kino u Studentskom centru, a godinu ranije i Pauk (negdje sam pročitao kako mu je ovo četvrti koncert u Hrvatsku što znači da je i prije Pauka negdje bio, no zaista ne znam gdje). Oni koji su imali priliku čuti njegove prijašnje nastupe još uvijek pričaju o njima pa sam tako i u petak navečer slušao o tome kako je Lanegan bio „razvaljen“ u Pauku ili kako je prošli put bilo bolje. Cijela priča malo me podsjeća na onu o Nationalu i njihovom legendarnom koncertu u KSET-u kada još nitko nije znao za njih te kasnijim nastupima o kojima se ne može pisati/pričati a da se ne spominje taj famozni KSET. Doduše, National tada zaista nije bio poznat band što se ne može reći za Marka Lanegana koji iza sebe ima devet solo albuma, niz zapaženih suradnji, među ostalim s Kurt Cobainom, QOTSA-om, Isobel Campbell, a prije toga bio je lider Screaming Treesa. Riječ je ipak o čovjeku koji je nedavno proslavio 50. rođendan i koji je na sceni od 1984. godine.
Iako je u najavi stajalo kako će Lanegan u petak promovirati novi, meni sasvim solidan album, Phantom Radio, na koncertu je odsvirao mnogo više od fantomskog radija. Na trenutke se činilo kao da ponovno predstavlja Blues Funeral s kojeg je, ako sam dobro pohvatao, odsvirao četiri ili pet pjesama. Koncert je započeo s dvije laganije stvari, nakon čega je uslijedio „The Gravedigger’s Song“ s kojom je zatresao Laubu i probudio do tada uspavanu publiku koja se nastavila mrdati uz „Harvest Home“. Posebno poetično zvučao „I’m the Wolf“ s najnovijeg albuma. „I’m the wolf, without a pack“, pjevao je Lanegan kao da ne vidi čopor ispred sebe. Bilo je uspona i padova, puno bolje prolazile su, čini mi se, malo brže stvari iako je publika „krvavila“ i na onim sporijima. A kako i ne bi uz tako zavodljivo hrapavi bariton koji ide rame uz rame Tomu Waitsu ili Nicku Caveu. Čovjek stvarno ima glas koji bi i gospodarski program Branka Grčića učinio zanimljivim.
Kako je riječ o prvom koncertu u Kući za ljude i umjetnost – Lauba, valja reći nešto i o samom prostoru i organizaciji. S obzirom da ne marim previše za likovnu umjetnosti, u petak sam prvi put bio u Laubi koja me iznenadila svojom veličinom ali i prilično toplom atmosferom (inače, sami prostor prije je bio jedna od hala Tekstilnog kombinata Zagreb a nekoć jahaonica Konjaničke vojarne austrougarske vojske!). Ne znam da li je do hale i njezinih ogromnih prozora ili pak tonca, no zvuk nije bio savršen, pogotovo na početku kada je bio stvarno loš. Ono što mi se posebno svidjelo jest činjenica da je u Laubi zabranjeno pušenje tako da sam se vratio kući s još uvijek čistom majicom. Što se pak tiče šanka i garderobe, besprijekorno su funkcionirali. Unatoč velikoj gužvi na piće se nije čekalo ni minutu.
Sve u svemu, jedan sasvim dobar koncert. Iako je tijekom nastupa samo četiri puta promrmljao „thank you very much“ i ništa više, Mark Lanegan mi se čini simpatičan i nepretenciozan tip s kojim bi čovjek rado popio piće. I porazgovarao recimo o Los Angeles Clippersima čiji je veliki fan, što objašnjava mrak i patnju koje izviru iz njegovih pjesama.
