autor:

Ines Kotarac

Intervju: Oliver Frljić

Razgovarala: Ines Kotarac

Oliver Frljić (1976.), kazališni je redatelj koji iza sebe ima već lijep broj zapaženih naslova („Sedmorica protiv Tebe“, „Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba“, „Bakhe“, „Turbofolk“ i dr.), a ni nagrade ga nisu zaobišle. Naziva ga se ‘entfant terrible’ hrvatskog teatra, a on je samo toliko kontroverzan koliko se usuđuje izvaditi prljavo rublje hrvatskog društva i govoriti o temama o kojima se uporno i već predugo šuti, bilo da se radi o fenomenu turbofolka ili zločinima u Lori. U ZKM-u je ovih dana krenula igrati nova predstava „Buđenje proljeća“ nastala po motivima drame njemačkoga književnika Franka Wedekinda (1864.- 1918.) čiju režiju, adaptaciju i scenografiju potpisuje Oliver Frljić. Bio je to povod za razgovor u kojem nam je redatelj otkrio svoje stavove o brojnim devijacijama u različitim sferama hrvatske stvarnosti – od trenutne politike do kazališne publike.

O čemu Vaša nova predstava, „Buđenje proljeća“, govori, što problematizira i na koje sve strane odapinje svoje kritičke strelice?

Predstava je napravljena po komadu Franka Wedekinda koji je sam autor žanrovski odredio kao dječju tragediju. Posebno me zanimao problema seksualnog sazrijevanja adolescenata, te institucije koje na ovaj ili onaj način formiraju njihov seksualni identitet. Od svih institucija najviše sam se bavio ulogom katoličke crkve. Ne bih rekao da predstava odapinje strelice na katoličku crkvu već problematizira način na koji katolička crkva kroz zabrane i propise formira seksualni identitet mladih, ali i cijele društvene zajednice. Ako govorim za queer.hr, treba spomenuti da ona postavlja heteroseksualni normativ kao jedini prihvatljiv, a seks, prema njoj, valja prakticirati samo u svrhu produženja vrste. U isto vrijeme ona se ne bavi problemima koji postoje u njezinim redovima, poput problema pedofilije i dvostrukog morala. Jednu stvar propovijeda, a nešto sasvim drugo prakticira.

U društvu je teško naći tako dobar primjer licemjerstva. Ili?

Politička scena u Hrvatskoj i HDZ su po razini licemjerstva negdje u tom rangu. HDZ se sada predstavlja kao reformirana, europskim vrijednostima i integracijama predana stranka, ali ljudi u ovoj zemlji imaju kratko pamćenje i brzo zaboravljaju šovinističku politiku zahvaljujući kojoj je HDZ došao na vlast, a zatim, s manjim prekidima, na vlasti i ostao skoro 20 godina. Ta politika spojena s nacionalnom megalomanijom i različitim frustracijama bila je pokrovitelj niza ratnih zločina. Zahvaljujući njoj danas imamo 300 000 nezaposlenih. Ne treba zaboraviti ni da je naša aktualna premijerka aktivno participirala u toj vlasti.

Kako se ta predstava odnosi prema Wedekindovu predlošku, neke su stvari izbačene (npr. homoseksualni odnos dvojice dječaka), a na neke je stavljen veći naglasak?

Ne osjećam nikakvu odgovornost prema tekstu ili dramskom autoru, tekst mi služi kao pretekst i problemsko polazište. Zadržavam od teksta ono što mi treba, a ovdje je to pomalo radikalizirano i stavljeno u ironijski kontekst. Na samom početku se eksplicitno govori da je to predstava s tezom i da se za potvrđivanje te teze koriste oni dijelove teksta koji trebaju. Naravno da to nije tako, ne radi se o predstavi s tezom, iako se ona kao takva legitimira. Mislim da nisam ja tu zbog teksta, nego je tekst tu da bi se kroz njega iskomunicirale neke stvari.

Zanimljivo je kako tekst komunicira s vremenom u kojem je nastao kao što i ova predstava komunicira  s vremenom u kojem se prikazuje.

Problemi o kojima je Wedekind govorio i dan-danas su jako aktualni, ali način na koji ih je on obradio možda nije primjeren ovom vremenu. Seksualnost se konstantno mijenja. U vremenu kad je tekst pisan informacije o seksu bile su nedostupne, a danas imamo inflaciju informacija o seksu i eksplicitni sadržaji su svugdje. Ne mislim da je to loše, ali formiranje seksualnog identiteta je jako osjetljivo područje, naročito u ovom društvenom kontekstu u kojem mi živimo.Višak informacija može imati slične negativne posljedice kao i manjak informacija.

Svejedno ste tabuiziranje seksa tada doveli u vezu s tabuiziranjem seksa danas spominjanjem  npr. programa o zdravstvenoj i seksualnoj edukaciji Grozd.

I dalje traumatiziramo djecu. Postoje određeni normativi i mi pokušavamo djecu staviti u te normative. Ako pogledamo udžbenike, svugdje imamo obitelj u kojoj su mama, tata i dijete, a nigdje se ne vidimo obitelj koja se sastoji od homoseksualnog para s usvojenom djecom. To ne čudi jer u ovoj državi zakoni toj populaciji još uvijek ne dopuštaju usvajanje djece i to se vjerojatno još dugo neće mijenjati. Naravno da na taj način stvaramo male ksenofobne i homofobne građane koji će se danas-sutra dići ili čak i pucati na sve što je Drugačije, jer im implicitno, a nekad i otvoreno šaljemo poruku da je zadržavanje djece u blizini ili, ne daj bože, odgajanje djece, od strane homoseksualnog para po sebi opasno.

Druga dva sustava koji se u predstavi kritiziraju osim crkve su obitelj i škola.

Školstvo kakvo imamo danas je potpuno zastarjelo i to ne samo u smislu prijenosa tolikih nepotrebnih znanja nego i zbog toga što je još uvijek dominantna matrica tog prijenosa ona kroz koju se učenik disciplinira. Mogu se postaviti najbanalnija pitanja: Zašto djeca moraju sjediti šest sati u školi? Zašto se ne bi mogli šetati i imati nastavu? Problematično je već to što su oni fizički prikovani na jednom mjestu određeni dio vremena u danu jednako, ali još više sadržaj i forma sadržaja koje taj školski sustav prenosi. Škola je, da se poslužim Althusserovim pojmom, državni ideološki aparat koji radi na distribuciji određenih interesa i koji želi amortizirati bilo koju vrstu socijalnog trenja.

Na početku predstave je rečeno da kazalište zna svog neprijatelja. Koji je to neprijatelj?

Dobro je da je kazalište barem deklarativno tako militantno. Muka mi je od mlakih predstava koje su objektivne i koje se, zapravo, nikoga ne tiču. Htio sam u ovoj predstavi, kao i u nekim drugima, ali možda nikad ovako jasno, adresirati neprijatelja. Kaže se: «Svako dobro kazalište zna svog neprijatelja, a naš neprijatelj je katolička crkva. Katolička crkva jednako katoličko kazalište.»

Jedna naša kazališna kritičarka u netom objavljenoj kritici „Buđenja proljeća“ napisala je da glumci u „Buđenju proljeća“ izgledaju kao navinute lutke, kao administratori ideologije koju proziva redatelj. Meni se to čini kao svjestan redateljski postupak. Možete li objasniti o čemu je riječ?

Ta kritičarka, a zašto da je ne imenujemo, Nataša Govedić, uporno implicira tezu o kazalištu koje bi trebalo udvajati tezu i mehanizme neoliberalne ideologije tolerancije. Barem ja tako čitam njezine kritike. U njima se stalno zaziva emancipacija izvođača, ali zazivanje emancipacije izvođača polazi od pretpostavke da izvođač, u ovom slučaju glumac, nije u stanju sagledati i shvatiti situaciju u kojoj se nalazi, što radi, koje to učinke proizvodi i što reprezentira. Glumac to nije u stanju, nego je potrebna neka treća strana, koja će mu ukazati na njegovu nedostatnost u tom smislu i ukazati na potrebu emancipacije od redatelja, figure koja je u ovom kontekstu uvijek u funkciji manipulacije i instrumentalizacije glumaca. A neoboriv dokaz za to da je glumac izmanipuliran i instrumentaliziran, je činjenica da u predstavi obavlja neke zadatke i, gle čuda, to radi precizno – cogito on je samo administrator redateljske ideje. Ostavljam mogućnost da sam u krivu, ali smo se ona i ja ionako dogovorili za jedan razgovor na jesen u kojem ćemo si pokušati međusobno razjasniti te stvari. Ideologija tolerancije i konstantne emancipacije koja postoje u neoliberalnom kapitalizmu (Govedić u tom kontekstu govori o emancipaciji izvođača) nisu bezazlene i kroz njih se i te kako prelamaju temeljni interesi kapitala. Zagovarati tu ideologiju u kazalištu bez šireg konteksta u kojem se ona pojavljuje, a pod izlikom branjenja interesa izvođača, mi se čini neodgovornim. «Buđenje proljeća», barem na razini geste, ponavlja militantnost povijesnih avangardi i pokušava proizvesti određeni zastoj. Naravno da nam je jasno da kazalište u globalnoj cirkulaciji kapitala ima jako malu učinkovitost. To je medij koji je već duže vrijeme na izdisaju i možemo pretpostaviti da ga jednog dana neće biti. Dok ga još ima, ono može umjesto propovijedanja emancipacije (koja je također uvijek uvjetovana jer da bi se netko emancipirao, netko mu treba ukazati na potrebu njegove emancipacije) kazalište može pokušati mobilizirati neke druge snage. Moja predstava je rađena u tom smjeru.

Ali za samu priču, u kojoj se problematizira manipulacija Drugim kroz kontroliranje informacija, taj mi se način „navinute lutke“ čini primjeren.

Meni se isto čini. Tražili smo jezik koji razumije i crkva i neki širi auditorij. Umjesto finih, a neučinkovitih metafora, mi smo išli na jednu vrstu direktnosti i preciznosti. Pokušali smo pokazati kako funkcioniraju sve te institucije. One stvarno funkcioniraju kao neka vrsta vojske, što se vidi i u koreografskoj kvaliteti predstave.

Čini li Vam se da se hrvatska publika teže nosi s eksplicitnim nasiljem nego s eksplicitnom seksualnošću?

Mislim da netko može doživjeti eksplicitnu seksualnost kao nasilje. Zanimljivo je da seksualnost u našem društvu još uvijek tabuiziramo iako ona ima različite funkcije, od reprodukcije do užitka. Publika je kod nas uglavnom malograđanska i točno traži dozu eksplicitnosti koja odgovara njezinoj malograđanštini. Ja ne pokazujem eksplicitno seksualnost na sceni, nego to pokušavam iskomuncirati na drugi način. Niti nasilje kod mene nije eksplicitno jer je nasilja baš kao i eksplicitne seksualnosti toliko oko nas da kazalište tome ne može konkurirati. Problem je u publici kojoj njezine vlastite predrasude postaju mjerilo onog što gleda. „Buđenje proljeća“ je i o tome. Svima je malo previše da idem u takvu vrstu direktnosti gdje križ pretvaram u svastiku. To sam napravio namjerno, u punoj svijesti, želeći pokazati ono latentno fašisoidno u crkvi, ali i društvenoj zajednici koju crkva predstavlja, a što se povremeno aktivira.

Po toj Vašoj ocjeni, ne čini se da se publika puno promijenila u posljednjih stotinjak godina otkad su sa zgražanjem dočekali prvu izvedbu „Buđenja proljeća“?

I nije. Nemam iluzija o publici. Ona ne želi gledati ono što dovodi u pitanje njezin sustav vrijednosti. U ovom slučaju, crkva predstavlja sustav vrijednosti i kad se napadne taj sustav vrijednosti ili ono što ga predstavlja, onda se publika brani, reagira na drugi način od onih na koje smo navikli.

Razmišljate li ikad o idealnom gledatelju i da li Vam je dobra ili loša reakcija kad jedan dio publike napusti gledalište?

Izlazak publike je dobra reakcija jer pokazuje da ona nije pasivna masa koliko god se često ideološki ne slažem s publikom koja mi ponekad napusti dvoranu. U zadnje vrijeme sve manje napuštaju gledalište, što je isto možda problematično. To je neka vrsta uzimanja aktivne uloge. Napuštam nešto zato jer npr. mislim da se određene vrijednosti na kojima je stvorena ova država ne smiju napadati i zato izlazim. Zanimljivo je da na premijeri „Buđenja proljeća“ nitko nije izašao iako sam čuo da je bilo dosta onih koji su s predstavom imali problema i koji su je smatrali uvredljivom.

Jeste li primijetili razlike domaće publike u pojedinim gradovima?

Velike su razlike. U Splitu sam radio „Bakhe“. Ljudi su se odlučivali za ili protiv predstave prije nego što je ona uopće izašla. U Rijeci je bila potpuno drugačija situacija. Tamo sam radio „Turbofolk“, predstavu koja je problematizirala koncept nacionalnog kazališta, odnosa visoke i niske kulture itd. i predstava je bila izvrsno prihvaćena od publike iako je i o samoj toj publici govorila dosta kritički. U Zagrebu postoji ta specifična malograđanština maskirana u superiornost gdje se predstava uvijek gleda s figom u džepu. A kad igramo predstave vani, one često funkcioniraju tako da potvrđuju neke stereotipe koje ljudi izvana imaju o ovim prostorima.

Vaše predstave poprilično provociraju. Mislite li da je premalo takvih predstava koje upiru prstom, postavljaju pitanja, diraju u ono zabranjeno i postavljaju društvu neku vrstu zrcala, pa taman i iskrivljenog?

Kazalište bi trebalo nešto mijenjati, a ne zrcaliti, iako i samo zrcaljenje ponekad mijenja stvari. Treba ići malo dalje od zrcaljenja. Što se tiče provokacija, nisam pobornik provokacije zbog provokacije, niti sebe vidim kao provokatora. Pokušavam govoriti o nekim stvarima za koje mi se čini da ne govore drugi ili da ne govore dovoljno ili na adekvatan način. Što se tiče kazališta u Hrvatskoj, meni fali više predstava koje bi se bavile recentnom društvenom stvarnošću. Kod određenih ljudi postoji pokušaj da se održi neka vrsta superiornosti nad tom društvenom stvarnošću. Ali zaboravljaju da je kazalište  dio te društvene stvarnosti i da je kazalište reflektira, čak i onda kad je ignorira. Direktna tematizacija određenih društvenih problema nije u sukobu s problematiziranjem samog kazališnog medija i njegovih mehanizama reprezentacije. Pokušavam se baviti tim dvjema stvarima i ne vidim ih u nekoj koliziji.

Foto: Ines Kotarac/QueerZagreb