Recenzija: Teškoće s izražavanjem

0700d840-3638-40d7-9b4f-e0f5bdcda60a

U Teatru &TD je 9. veljače premijerno izvedena predstava Teškoće s izražavanjem. Predstava je uprizorenje teksta argentinsko-francuskog autora Raula Damonte Botane, poznatijeg pod imenom Copi, a režiju, prijevod i izbor glazbe potpisuje Edvin Liverić.

Predstava je fokusirana oko tri lika, tri muškarca koji preuzimaju druge rodne uloge. Ti likovi su gospođa Simpson (Bojan Navojec), gospođa Garbo/Garbenko (Dado Ćosić), Irina (Dean Krivačić), a uz njih se na sceni pojavljuje i lik Puškina (Vesna Stilinović).

Cjelokupna radnja se odvija prilikom posjeta gospođe Garbo stanu u kojem stanuju gospođa Simpson i Irina. Zanimljivo je pak što likovi često napominju da se nalaze usred Sibira pa tako govore da je gospođa Garbo u posjet došla na psećim saonicama te da čekaju njenog supruga kako bi mogli pobjeći u Kinu.

Likovi u predstavi cijelo vrijeme plešu na granici između realnosti i mašte podižući mnoga pitanja u očima publike. Prvenstveno se to odražava u svijetu mašte koji su konstruirali kako bi se lakše nosili sa svijetom u kojem prevladavaju drugačije društvene norme pa tako Irina i Garbo bježe u Kinu, a Irina je trudna s Garbinim djetetom.

S druge pak strane likovi, kao pripadnici marginalizirane skupine, za život odabiru od društva udaljeni Sibir što im daje neizmjernu slobodu u kreiranju svog vlastitog svijeta u kojem pokušavaju biti sretni. Ta potpuna sloboda i neokovano maštanje stvara veliku opasnost od toga da likovi u potpunosti izgube doticaj sa stvarnošću te da stvore određene iluzije. To se najbolje vidi u liku Irine.

Irina na početku predstave živi zajedno s gospođom Simpson. Isprva nije jasno da li je Simpson Irinina majka ili živi s njom u intimnoj vezi. Ta misterija se rješava u izjavi da par više od tri mjeseca nije spavao zajedno. Iz ta dva oprečna motiva se zapravo krije tajna Irininog lika i odnosa majka-kćer. Naime, Simpson u potpunosti skrbi za nju jer nije sposobna pobrinuti se ni za svoje najosnovnije potrebe. Također, Irina se ponaša poput djeteta koje mora dobiti sve što poželi u trenu kad to poželi pa tako obznanjuje kada je gladna, žedna ili kada priželjkuje seks. Njen lik uz to ne prati nikakve norme i pravila pa tako spava s bilo kim pa i s Garbenkom i gospođom Garbo.

Lik Irine najviše prodire u iluziju što dovodi to toga da kategorički odbija pojmiti stvarnost oko sebe
te konstruira svijet mašte kojim se mentalno odvaja od turobnog svijeta koji ju okružuje. Ta iluzija ju na kraju dovede do patološkog laganja i autodestruktivnosti.

Gospođa Garbo ili Garbenko je lik s podvojenom ličnošću. S jedne strane nalazi se gospođa Garbo, diva valovite plave kose, koja na scenu stupa krajnje teatralno u bijelom krznenom kaputu, tajicama, cipelama s potpeticom i sa šubarom na glavi. Njeno ime također zaziva asocijaciju dive zbog toga što je preuzela ime Grete Garbo, jedne od najvećih Hollywoodskih glumica. Ona je optimističan lik i romantik koji vjeruje u sretan ishod situacije, a predstavu pokreće tako što dolazi izjaviti Irini svoju ljubav.

S druge strane ličnosti gospođe Garbo nalazi se lik Garbenka, njenog supruga. Ta dva oprečna lika su u međusobnoj borbi za određenjem roda lika, a istovremeno su i u braku. Garbenko se jasno vidi na sceni tek u monologu/dijalogu Dade Ćosića koji brzim prebacivanjem između te dvije ličnosti daje do znanja da je lik Garbo/Garbenko zapravo podvojena ličnost, a ne suprug čiji se dolazak očekuje kako bi se moglo ostvariti daleko putovanje.

Garbo također u iščekivanju Garbenka prepričava povijest svog braka kojeg će napustiti samo ako Irina pristane ići s njom i da joj potrebnu sigurnost i hrabrost da odbaci svoju neželjenu ličnost.

S druge strane ova lika izgubljena u mašti se nalazi gospođa Simpson koja je realna, živi čvrsto u stvarnosti i ne dopušta si da joj maštarije, kojima se prepušta zbog opuštanja i zabave, postanu iluzija stvarnosti. Bojan Navojec je izvrsno odigrao ulogu ovog lika, koji je prvenstveno zamišljen kao sporedan lik zbog fokusa na odnosu Irina/Garbo, te ga je uspio učiniti ravnopravnim s ostatkom glumačke postave.

Zadnji lik koji se pojavljuje je Puškin koji na scenu dolazi kao deus ex machina na samom kraju predstave. Puškin razrješuje odnose između likova, ali i dovodi predstavu svome kraju u kojemu Irina počini samoubojstvo, a Simpson i Garbo bivaju prepušteni suočavanju sa stvarnošću.

Moram istaknuti kako je za uprizorenje ovakvog dramaturškog teksta svakako bilo potrebno puno hrabrosti od strane glumaca, ali i redatelja. Ne susrećemo se svakodnevno u kazalištu s ovako kompleksnom radnjom, a posebice ne s kompleksnim i slojevitim likovima kod kojih i malo pretjerivanje može dovesti do pretjerane karikaturalnosti. Par je takvih rubnih trenutaka bilo tijekom cijele predstave kada se publikom širio smijeh unatoč težini, simboličkoj i stvarnoj, situacije u kojoj se likovi nalaze. Možda humor ipak nije bio najbolji izbor za svojevrsno ublažavanje težine trenutka, već se ta napetost trebala produljiti kako bi publici bila postavljena određena pitanja.

Bez obzira na te trenutke predstava zaslužuje pohvalu zbog propitkivanja društvenih normi i približavanja takvih šarenih likova ljudima koji inače nemaju doticaja s marginaliziranim društvenim skupinama.

Leave a Reply