U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu otvorena je 20.9.2014. (u trajanju do 6.12.2014.) prva retrospektiva Julija Knifera, umjetnika poznatom po osnivanju neoavangardne grupe Gorgona 1959. i tvorcu prepoznatljivog motiva crno-bijelog meandra.
Pregled rada predstavljen na izložbi počinje od ranih pedesetih godina s nekolicinom ranih ostvarenja. Ono što će kasnije postati prepoznatljivo kao Kniferov izričaj nagovještavaju više nego njegovi školski potreti i rana eksperimentiranja s geometrijskim formama. Očito je od prvog trena da od Knifera, kako je i sam primjetio, nikad neće nastati tradiocionalni slikar. Pod površnim utjecajem kubizma – što je posebno vidljivo u seriji monogobrojnih uzastopnih autopotreta kojima se posvetio, no i u pokušajima slikarskog portreta – očito je da Knifer makar donekle tehnički spretan pokazuje malo senzibiliteta za kolorit i formu. U ovim se nastojanjima prepoznaju ograničenja uz pomoć kojih je lakše shvatiti put kojim je nedugo potom krenuo.
Knifer ubrzo otkriva svoj glavni motiv, slavni meandar koji je predstavljen u naoko bezbroj suptilnih varijacija. Dobra je strana ovog opsesivnog stvaralaštva prvenstveno očit osjećaj za ritam. Meandar je lako čitljiv i povremeno može doseći monumentalnost plošnog friza. Razumno doziran pruža jednostavan i utješan kontinuitet oku. U rijetkim slučajevima kad je prisutno eksperimentiranje s materijalom (konkretno s grafitom i ovom slučaju) dobiva novu, konkretnije spiritualnu i estetsku dimenziju. U skulpturi također ova forma daje puno vizualne sadisfakcije – ostavlja dojam integrirane energije i pruža zanimljiv prizor iz više kuteva gledanja.
Loša je strana to što je Knifer u formatu retrospektive bolan za gledanje. Slavni je meandar demistificiran do temelja. Ideali koji propagira su svakako postignuti – neupitno jest monoton i apsurdan u svojoj strpljivoj potrazi za antiumjetnosti. Zbog te očite samosvijesti Knifer bi možda bio u dobrom startu u slučaju debate, no rezultati imaju svojih nedostataka. Rad ne ostavlja puno prostora za kontemplaciju i razmjenu. Meandar je zatvoren, statičan monilit koji ne govori ništa i uvijek na nesretnoj granici s dekoracijom. Na kraju krajeva riječ je o limitiranom izričaju koji u globalu daje malo vizualnog zadovoljstva i pogotovo u svom najčešćem koloritu zamara gledaoca. Od Knifera se dobiva samo težina tvrdogravog antiprogresa i svrstati ga uz bok velikih imena minimalizma poput Yvesa Kleina daje ovom pregledu dodatnu notu apsurda, kao i svrha lijepo sročenih citata Braquea i Picassa upitnog značenja za Kniferov opus. Rezultati koji postiže s minimalno truda, poput promjene medija, postavljaju očito pitanje – zašto ograničavati izražaj do te mjere? Naposljetku ostavljen dojam govori da je porijeklo Kniferovih ideala proizišlo prvenstveno iz limitiranih mogućnosti izražaja. Kao stvaraoc nikad ne napušta svoj komfor i ostaje preobjektivan, prehladan i posljedično nužno nezanimljiv.
Naposljetku, prepostavljam da je moguće čestitati ovom antiumjetniku na neupitnom postignuću idela – no ti isti ideali ostaju upitni. Knifer svakako jest pronašao način da ponudi najbolje od sebe u skučenom prostoru vlastitih kreativnih ograničenja, no pristup je još uvijek neinspirativan, a rezultat često zamoran. Možda najvrijednija poruka njegova stvaralaštva ne ostaje na kraju u onom što jest postigao, već u onome što nije.
