autor:

Ines Kotarac

Rođendanski tjedan Queer.hr-a pun je dobrih vijesti. Nakon što smo podigli zastave na glavnom zagrebačkom trgu, od kojih jedna ponosno nosi i ime portala u ponedjeljak, predstavili vam novo ruho portala jučer, danas ćemo još jedan rođendanski poklon koji je Queer.hr pripremio svojim vjernim čitateljima i posjetiteljima Queer Zagreb festivala.

Radi se naravno o PussyFaggot umjetničkom kolektivu koji će uljepšati rođendansku proslavu u petak navečer u kompleksu Medika. Kroz čitavu noć očekujte nastupe svjetski poznatih queer umjetnika i performera od kojih vam dvoje danas predstavljamo: Penny Arcade, legendu njujorške performerske scene i berlinskog pjevača Alexandra. Osim njih, na PussyFaggot Queer Protokol partyju nastupit će, večer uoči punog performansa, Diana Pornoterrorista (link na intervju) te Earl E. Dax, kreator PussyFaggot koncepta u izdanju Enya Buttox.

 

Gej dečki se žele zabaviti. Lezbijke žele biti u pravu

Intervju: Penny Arcade

Razgovarala: Ines Kotarac

Penny Arcade je ono što bi se moglo nazvati “žena s bogatim životnim iskustvom” (a nije Žuži Jelinek). Obišla je svijet uzduž i poprijeko, prijateljevala je i surađivala s pravim umjetničkim facama, bila je politički angažirana te se cijeli život na različite načine bavila umjetnošću. Sa samo 13 godina pobjegla je kroz prozor svoje sobe što ju je koštalo dvije godine života u ženskoj katoličkoj školi za preodgoj. Nakon odrađene kazne, ova zločesta djevojka dospjela je u New York gdje su je odgojili, kako sama tvrdi, pederi i drag queenovi. Sa 17 je debitirala u kazališnoj skupini Johna Vaccaroa „Playhouse of The Ridiculous“, a s 19 je bila tinejdžerska zvijezda Warholove Factory te je glumila u Morrissayevom filmu “Women In Revolt“. Sedamdesetih je putovala naokolo, osamdesetih se vratila u New York i postala jedan od snažnijih performerskih glasova, da bi u devedesetim ostvarila svoja najpoznatija djela. Velikom Quentinu Crispu upravo je Penny Arcade bila osoba s kojom se najviše mogao poistovjetiti, a iz njihova se prijateljstva izrodio cijeli niz performansa. Pennyna najpoznatija predstava BITCH!DYKE!FAGHAG!WHORE! bila je pravi hit koji su popratili svi važniji američki mediji te je dvaput obišla svijet. Upravo ta i takva, sada već bakica od 60 godina, gostovat će na Pussy Faggot partyju ovaj petak u sklopu Queer festivala, a ovdje pročitajte što ima za reći o performansima, New Yorku, pederima i feghegušama.

Kako Vam je bilo uvijek biti drugačijom u ovom svijetu? Da li je, kako tvrdi moja mama, najbolji način da ti bude dobro da budeš dio većine?

Quentin Crisp mi je jednom kazao “Gđice Arcade, ljudi poput mene i tebe moraju se jako truditi da budu prihvaćeni”. Činjenica je da su ljudi poput životinja u stadu. Ne sviđa im se nitko tko je drugačiji i tko odudara. Svi mi znamo da postoje ljudi koji su s lakoćom prihvaćeni, neovisno o svojoj seksualnoj orijentaciji, čak i u jako homofobičnim mjestima. Ti ljudi znaju kako lagati šuteći ili koristiti prastaru etiku dominacije i submisivnosti. Moja poruka glasi: Uvijek je bitno biti ono što jesi!

Jedna ste od pionirki performansa kao umjetničkog medija. Što mora imati dobar performans?

Autentičnost, iskrenost, ljepotu, istinu, snagu, ranjivost, želju za komunikacijom.

Koja ja bila najšokantnija stvar koju ste vidjeli, na pozornici ili izvan nje?

Nikad me nije šokiralo nešto što sam vidjela na pozornici. Beskućništvo me šokira, kao i mizogonija, homofobija, rasizam i ekstremno siromaštvo. Uz umjetnička djela koja su stvorena da šokiraju ja umirem od dosade! Tu se zapravo ne radi o umjetnosti, nego o želji da se bude slavan.

Performans BITCH!DYKE!FAGHAG!WHORE! jedan je od Vaših najpoznatijih radova. Zašto mislite da se ljudima širom svijeta sviđao?

Zato što se B!D!F!W! kao i svaki moj rad obraća individualcima u publici. Postoje dvije vrste performera; prvi su oni koji žele biti obožavani, a drugi su oni koji žele biti frendovi sa svima. Nažalost, koji ćete od te dvije vrste postati biva određeno do 9. godine života! Ja sam antidiva! Želim sa svima biti frendica tako da je B!D!F!W! veliki party gdje publika pleše na pozornici.

Borili ste se protiv gubitka kulturalnog identiteta u New Yorku tijekom godina gradonačelnika Rudolpha Giulianija. Kakav je kulturni identitet današnjeg New Yorka?

New York je potpuno pomaknut u predgrađa. Ljudi koji masovno dolaze tamo, dolaze zato što gledaju serije poput „Seks i grada“, „Seinfelda“ i „Prijatelja“. NY je bio centar radikalnih ideja u SAD-u, a to je prestao biti s profesionalizacijom umjetnosti. No, tu pojavu sad imamo svugdje, a ona je u svojoj biti antirevolucionarna.

Nazivaju Vas pa i, ako se ne varam, samu sebe nazivate feghegušom. Zašto je dobro, a zašto loše biti fegheguša?

Biti fegheguša je kao i sve drugo u životu. To si jer to moraš biti. S druge strane, to je i moje pleme jer sam i sama biseksualka. No, biseksualne žene nisu prihvaćene u mnogim lezbijskim zajednicama. Quentin Crisp mi je rekao, kad sam se požalila na to, “Gej dečki se žele zabaviti. Lezbijke žele biti u pravu”. Jedini problem kojeg imam kao fegheguša je to što nikad ne mogu biti ono što žele od mene, a to je da budem dečko.

Podržavali ste Gay Shame pokret. Koja Vam je bila motivacija?

Ja sam bila prva osoba koja je pozivala na Gay shame pokret još 1989. godine zato što biti gay nije postignuće! Zaboravlja se da je originalni Gay Pride bio sponzoriran od strane naših heteroseksualnih pristaša! Bio je inkluzivan, ne ekskluzivan! Postoji golemi sram zbog toga što je Pride sveden na konzumerističku aktivnost koja isključuje ljude umjesto da ih educira.

U jednom Vašem ranijem razgovoru govorili ste o tome da postoje homoseksualci koji diskriminiraju heteroseksualce. Da li je to istina?

Da! Biti gay nije ništa posebno. Nije bolje biti homo nego hetero. Ljudi su poginuli pokušavajući svijetu pokazati da su homoseksualci poput svih drugih ljudi.

Kako ste postali dio Pussy Faggota? I što ste pripremili za zagrebački “Queer party”?

Mentorica sam Earlu Daxu od kad smo se sreli 2005. godine. Uključena sam u sve što on radi, kao što je i on uključen u moje projekte. Nitko nije bolje pripremljen da bude domaćin Pussy Faggota od mene zato što Earl i ja imamo iste ciljeve za izgradnju zajednice i zaustavljanje vala kulturne amnezije. Nikad se ne pripremam za Pussy Faggot. Doći ću u Zagreb, upoznati ljude i tada odlučiti na koji način mogu pridonjeti!

 

Who is Alexander?

Alexandera je prije dvije godine u slastičarnici uočio producent Malcom Hamilton i na licu mjesta mu je ponudio suradnju.

Svojim Morrisseyevskim riječima, zvukovljem Morodera, senzibilitetom Maneta, Alexander je rođen za život na pozornici sa svojim baršunastim glasom, a svoj EP naziva “Dandylioness” snimao je u New Yorku, Berlinu i Londonu.

Alexander je stigao u Zagreb i ulovili smo ga da nam kaže svoje prvotne dojmove o Zagrebu, Queer Zagreb festivalu i partiju kojega svi željno iščekujemo: