Još jednom jurcam po gradu na valu autodestrukcije dok mi se niz lice slijevaju suze. Prazna sam još jednom. Prazna sam od svojih neispunjenih očekivanja, prazna sam od samoće, od tuge, od nesigurnosti i iskreno, razočaranja u sve. Ne vjerujem više. Ali pokušat ću ponovno vjerovati do kraja ovog teksta, pokušat ću skinuti svoju masku jer maske skrivaju, a meni je dosta skrivanja.
Trenutno sam u fazi ljutnje. Pretežno na sebe, najviše u biti na sebe. Svatko ponekad u jednom periodu života mora zastati i pogledati koliko je njegovo unutrašnje brdo sranja? Koji su ciljevi? Kojim putem krenuti do toga? Kako biti sretna? Kako pronaći mir sa samom sobom?
Do sad, sreću sam tražila u ljubavi, kao i mnoge od vas. Vizualizirala bih svoj život kao nešto što mora biti ispunjeno ljubavlju druge osobe. No sada možda znam bolje – sreću moram pronaći u samoj sebi i tek onda si smijem dopustiti da mi se netko približi.
Imajući na pameti taj ultimativni cilj kako postati sretna, sjela sam se jedan dan nakon što sam toliko već grcala od nemira u samoj sebi i napravila sam popis koje probleme imam u svojem životu koji me koče u daljnjem rastu, koji me čine slabijom i lošijom osobom u mojoj glavi, nedostatnom drugih. I krenula sam popisivati. I popis nije dug. Popis nije toliko težak. Može se riješiti. Ali je potrebna snaga. Kako postati, odnosno kako si dopustiti sreću kako bismo voljele sebe i kako primiti ljubav?
Moj veliki problem na ljubavnom nekom planu je bila vezanost uz moju partnericu. Podredila sam samu sebe njoj i nekako po putu, ja više nisam bila ja. Prije sam uvijek bila taj zabavni lik koji se puno smijao, puno izlazio i puno se družio. Odjednom, ja sam ta negativna, depresivna, izgubljena osoba srasla s kaučem, sa suzama u očima konstantno jer me ona ne ferma mi pola posto, jer pogodite što, njen san nije da provede ostatak života sa mnom bez obzira na to što se volimo – ljubav nije dovoljna još jednom. To je bio moj san koji je polako, nakon cijelog tog procesa mojeg propadanja, jednostavno postao noćna mora jer ništa nije gore nego nadati se promjeni i ne poduzimati išta da se ta promjena dogodi. A nije da nisam bila već u sličnim pričama. Može se reći da mi je karma lijepo vratila sve loše što sam radila. Itekako mi je vratila i preostalo mi je samo sada pognuti glavu i skrušeno trpjeti sve te osjećaje koji divljaju u mojem tijelu. Tako da sam sada sama sa sobom i mogu, ili izgubiti razum skroz, ili preuzeti kontrolu nad svojim životom. Biram kontrolu, hvala.
I često se pitam, gdje sam i kako sam pogriješila u svemu tome. Zašto sam dopustila da se promijenim? Krivila sam posao, krivila sam druge ljude, no jedini krivac sam cijelo vrijeme bila ja. Jer ja sam odgovorna za svoju sreću. Ja sam odgovorna za svoje odluke. Svaka moja radnja, svaka moja riječ sa sobom nosi posljedice koje ponekad mogu biti puno dublje od onoga što izlazi na površinu.
Ispričat ću vam jednu priču koju sam nedavno čula o nečemu što je veće od nas samih i što mi je nekako otvorilo oči. Upozoravam, ne znam kako priča završava, ali sigurno će vas zabaviti, možda rastužiti, možda nasmijati, možda inspirirati i podučiti. Čini mi se kako oko mene trenutno vlada samo kaos. Jedan kaos koji vodi prema jednom čudnom, nesretnom svijetu. Nekad iz tog kaosa se može roditi nešto predivno jer, znate, izgubljene duše često tragaju i ne nalaze ništa. A ponekad izgubljene duše dobiju tračak svjetlosti.
“Prema grčkoj mitologiji, ljudi su originalno bili stvoreni s četiri ruke, četiri noge i glavom koja je imala dva lica. U strahu pred njihovom moći, Zeus ih je razdvojio u dva zasebna dijela, osuđujući ih na doživotnu potragu za drugom polovicom.“ – Simpozij, Platon
Kada sam prvi put primila Platona u ruke bila sam mlada i neiskusna, izgubljena prilično. Moj mozak je bio spreman na informacije, no procesuirati težinu, a ujedno i jednostavnost tih riječi, tu već možemo pričati o problemu. Vjerujem li uopće u gore navedeni citat? Nikako nisam. No želim li? Želim. Naročito u lezbijskom svijetu jer sam propali romantik, koliko god se trudila biti opaka lezbijka koju ništa ne dira. A stvarnost je prilično suprotna od te maske koju ponosno navlačim.
Neobjašnjive emocije su najgora moguća stvar na svijetu. Ponekad u životu mislite kako ste dotaknuli dno samog sebe i pomirite se s tim i nekako krenete dalje. I krenete dalje. Odbacite sve oko sebe i idete se jednostavno izdivljati jer je divljanje dobar način za ventiliranje sranja. I pretjerate s alkoholom jer jednostavno, kako divljati bez nektara hrabrosti, kako maknuti sve kočnice? I dokotrljate se nekako do tog kluba i dogodi vam se nešto iako ste tu samo radi sebe i svojeg mirenja sa samim sobom. Preko ogromne prostorije od nekoliko metara. Osjetite magnetizam. Osjetite Ju u tom prostoru. Ne znate se, ali se znate. Samo jedan pogled je dovoljan da se znate. Ignorirate to jer treba divljati. Treba divljati. Treba se osjetiti živim.
Ali osjećate Ju u prostoru. Znate da je tu negdje. I kao u filmu, nađete se pred Njom. I trese vas nešto što ne možete objasniti. Nešto novo, nešto što niste iskusili. Morate joj biti blizu, a zabranili ste si to. Ne zaslužujete to. Bježite, ali magneti vas vuku. Neobjašnjivi magneti. I bježite, no nekako… Svijet vam nameće susrete. Nešto vam nameće da, iako si ne dopuštate ništa, svaki susret i svaki rastanak je šamarčina od koje vas boli obraz ne danima, ne tjednima nego do idućeg susreta. I to traje. Zbilja traje. I ponavlja se. Kao da to tako mora biti. Uvjeravate sebe kako će sve proći. Ali koliko god se borite, ovo je bitka koju ne možete dobiti. I to je bitka koja nema kraj. A i uostalom, tko ste vi da se protiv toga borite?
Jer jednostavno, neki ljudi, ponekad, vrlo često, ne smatraju da zaslužuju sreću. Neki ljudi, ponekad, vrlo često, boje se biti povrijeđeni. No neki ljudi, ponekad, vrlo često, odluče promijeniti svoj život.
Riješiti sjebane odnose. Skinuti te kile. Zgrabiti priliku koja im se pruža. Poslati joj da vam se sviđa. Priznati sebi svoje mane. Ali osvijestiti svoje vrline. I shvatiti da niste sami u tom kaosu. Nikako niste sami.
