Verena i Andrea: ‘Naš je rad baš kao i život – prašuma’

unnamed (1)

Dyad je serija izvedbi o opasnostima dihotomije, same privrženosti dualizmu i paradoksa ega. Intrigirani pitanjem što nas razdvaja i rastavlja, VestAndPage istražuju mogućnosti reintegracije pozadine s naličjem i sadržaja s kontekstom.

Izvedba će se održati u sklopu ovogodišnjeg festivala Perforacije u petak (27. lipanj) u dvorani SEK Teatra &TD (Savska 25) s početkom u 20 sati.

Njemačka umjetnica Verena Stenke i venecijanski umjetnik i autor Andrea Pagnes surađuju od 2006. godine. Djeluju po principu orijentiranosti na proces i reakcije na kontekst, stvarajući u odnosu spram društvenog i prirodnog okružja na lokacijama od povijesne i arhitektonske važnosti. Kontribuiraju u brojnim publikacijama o suvremenoj umjetnosti, te su kuratori događaja poput Venice International Performance Art Week (2012./2014.) i svjetske inicijative FRAGILE.

VestAndPage također surađuju s kulturnim i humanitarnim organizacijama na području produkcije i obrazovanja, održavajući serije metodoloških radionica za aktivaciju memorije i poticanje osobne unutrašnje knjižnice pojedinca za njegovo kreativno djelovanje.

Uoči njihovog gostovanja na ovogodišnjem Festivalu s Verenom i Andreom razgovarali smo o njihovoj izvedbi i filozofiji koja stoji iza njihove umjetnosti.

 

Q.hr: Kako je započela vaša suradnja? Je li se radilo o zajedničkom umjetničkom interesu?

V&A: Naš je rad prirodna posljedica naših prošlih iskustava i obuke: Verena s borilačkim vještinama, izradom maski, video produkcijom, kazalištem i plesom te Andrea sa staklenim kiparstvom, slikarstvom, kreativnim pisanjem te društveno angažiranim kazalištem i filozofijom.

Postoji nevidljiva nit koja spaja ove naizgled različite discipline, koja se kristalizira u procesu stvaranja i koncipiranja. Ta je nit postala temelj našeg zajedničkog rada.

Nakon što smo se upoznali 2006. godine počeli smo tragati za najprikladnijim načinom da izrazimo svoje umjetničke interese i spojimo naše potencijale, a sve se to sada proteže na naše žive radove, na kombinaciju privremenih živih radova i filma i pisanja, na istraživanje i tehničku praksu, a sve to s posebnim fokusom na izvedbene umjetnosti.

U jednom trenutku našeg života, potreba za izbjegavanjem bilo kakve vrste klasične podrške osim samog ljudskog bića došla nam je kao prirodna posljedica, potreba da značenje upisujemo na živo meso.

Da bismo mogli govoriti o ljepoti i životu – u svim njihovim distorzijama, perverzijama, kontrastima i posljedicama – za nas je uvijek bila potrebna velika doza vjerodostojnosti, autentičnosti, intuicije i spontanosti budući da poezija može nastati samo prirodno. Što više interveniramo, to se više gušimo.

Usporedite samo Versailles s prašumom. Shvatili smo da je VestAndPage definitivno više kao prašuma – tu je prisutna diviljina, slučajnost, sumnja, volatilnost, hirovitost te stalna neizvjesnost i potencijal za transformaciju. Tu stvari mogu i ne moraju doći na svoje mjesto, istovremeno postoji slučajnost i anarhija te sustav i gradacija. Tu se ljepota pojavljuje pred očima onih koji se ne boje ući, otkriti i suočiti se s mogućnošću razočaranja, ali i iznenađenja, neuspjeha i sumnje. Naravno, vrt Versaillesa je mnogo pomnije osmišljen, uobičajen, siguran i pristupačan, ali za nas je on predvidljiv, dosadan i neprirodan. Mi smo istraživači, a ne vrtlari. Naša je šuma, život sam.

 

Q.hr: U ciklusu Dyad govorite o opasnostima dihotomija i paradoksu Ega – to se može protumačiti na različite načine – možete li to malo više objasniti publici?

V&A: Fokus ciklusa Dyad jest ispitivanje dihotomije, dualizma i Ega. Naši umovi još uvijek tendiraju padati u klopku dualizma, još uvijek stvarnost pokušavamo ugurati u dihotomije umjesto da prihvatimo njihovu srodnost ili ekspanziju. Istovremeno, ali i suprotno od te tendencije, u suštini tih procesa nalazi se ideja Ega, ideja da smo nezavisni pojedinci koji teže slobodi, dok nas taj isti Ego istovremeno tjera u dualizme, mami nas da pomislimo kako jedna stvar ne može ići bez druge. Allan Watts je jednom rekao: ‘Tisućama je godina ljudska povijest bila veličanstveno uzaludan sukob, prekrasno postavljena predstava o pobjedama i tragedijama temeljena na nepokoljebljivom tabuu koji nam ne dopušta da priznamo da crno ide uz bijelo’. Ove su misli produbili brojni filozofi i mislioci svih kultura te su one ujedno i naša startna pozicija iz koje pokazujemo kako bi se ova dilema mogla manifestirati iz perspektive realnog para.

Bivajući u paru (kako u životu, tako i u našem radu), zainteresirani smo za ono što nas dijeli kao i za ono što nas spaja te želimo ispitati vlastitu sposobnost integriranja onoga što je u prvom planu s onim što je u pozadini, sadržaj s kontekstom.

Neka od pitanja koje smo si u tom procesu postavili su slijedeća: Što ako u konačnici Ego nije samo beskoristan, već ako je i paradoks kojeg se odbijamo odreći samo kako bi se dodatno ograničili? Kako je moguće da je ‘pojedinac’ ili ‘atom’ ono što se ne može više dijeliti u manje dijelove, a da smo još uvijek rastrgani šizofrenijom? Što ako smo zapravo samo dio nečega koji nadopunjuje nešto drugo?

 

Q.hr: Razlikuju li se publike prema reakcijama na vaše izvedbe?

V&A: Ovisno o kulturi, kontekstu i sadržaju, reakcije na naše izvedbe su različite. To također ovisi i o ciljanoj publici, odnosno o očekivanjima koja ljudi imaju o radu. Ponekad samo jedna riječ u programu odvede ljude u određeni smjer očekivanja, a to može biti vrlo osjetljiva stvar – pogotovo ako su platili ulaznicu da bi vidjeli neki rad, a poslije kažu da nisu vidjeli ono što je bilo najavljeno. Nažalost, još uvijek smo zaglavljeni u nekoj babilonskoj potrebi da stvari organiziramo u riječi i kategorije, a to nikako ne pomaže niti radu, niti publici.

 

Q.hr: Koji je najdragocjeniji rezultat dobiven iz pojedine izvedbe?

V&A: Kada se dogodi ovaj pristup jednih drugima – izražen kroz osmjeh, suzu, zagrljaj. Podijeliti jedno kolektivno putovanje u kojem smo ostavili prostor za snove. Da damo prostora.

 

Q.hr: Sapunica, razbijeno staklo, kišobrani u plamenu – kako birate svoj medij?

V&A: Predmete biramo intuitivno umjesto namjerno. Smatramo da je prvo što se treba transformirati mi sami – ako se mi transformiramo, transformirat će se i publika. Transformacija na teritorij kojeg smo sami otvorili uz pomoć predmeta. Imamo sklonost prema korištenju određenih materijala za koje smatramo da privremeno mogu biti produžeci našeg punopravnog bića te ih ne zloupotrebljavamo kao nekakve rekvizite ili dekoraciju.

To nije samo upotreba tih predmeta, već i dijalog s njima. Korištenje materijala prirodan je proces, a u najboljem slučaju niti umjetnik ovladava predmetom, niti predmet ovladava umjetnikom. Uvijek nastojimo imati na umu da su predmeti i prostori nevini. Kada dođemo do ovog trenutka, u kojem i mi i predmeti slušamo i odgovaramo jedni na druge, nešto neočekivano može se dogoditi, slobodno od namjere ili unaprijed određenog koncepta koji je kao takav osuđen na neuspjeh.

 

Q.hr: Kakvo iskustvo publika može očekivati od vaše izvedbe? Imate li neku poruku za zagrebačku publiku?

V&A: Jedini način da izvučete najbolje od rada VestAndPage jest da na našu izvedbu dođete bez ikakvih očekivanja, bez da trošiti vrijeme i energiju da ono što vidite smjestite u neki prethodno osmišljeni sustav ili kategoriju.

Ne možemo reći kako će izgledati ova izvedba, kakve će se slike i situacije pojaviti. Nikada je prije nismo izveli, nikada je ponovno nećemo izvesti na isti način i ne znamo što će se dogoditi. Ništa ne možemo obećati, jedino možemo reći što da ne očekujete, ili ako je to ono što očekujete, bolje sačuvajte svoj novac: nećete vidjeti pomno osmišlejnu i ponovno izvodljivu produkciju, ili nepotrebne izjave i odgovore na svoja pitanja. Ništa ne predstavljamo osim samih sebe i to onakve kakvi smo ovdje i sada.

Leave a Reply