autor:

Originalno izdano u 50 primjeraka i podijeljeno na jednom ZbeLeTron partiju

Priznajem. Dugo nisam pisala.

Razloga tome je mnogo. Zaboravljam kako je to opustiti se, zaboravljam kako je to ne raditi, kako je to spavati dugo i ostati budna duže od 22 sata. Da, do toga je došlo. Naravno, trebam spomenuti i godine koje me ne miluju na način kako su me nekad milovale. Ali tu je Ona. I moja Nora.

Sebična sam dok pišem moja Nora i prilično ljubomorna da vam iskreno kažem. Nora i ja smo se dogodile prije skoro pet godina. Ne dogodile u smislu kako se inače lezbijke zajedno dogode, već je od samog početka bilo prilično jasno kako se radi o nečemu puno većem od nas samih. Sjećam se nadrkane Nore još iz Vimpija, dok je žarila i palila iza šanka i sve prisutne šarmantno „terala u pizdu materinu“, inače nešto što bi svakog uvrijedilo, no iz Norinih ustiju, takva polupsovka je gotovo zazvučala kao kompliment sretnim lezbijskim obožavateljicama njezinog lika i djela. Vojske i vojske mladih lezbijki uzdisale su za Norom. Vojske i vojske lezbijki razgrabile su Norine gole sise prije par godina samo zato jer je Nora oduvijek bila – posebna.

Noru sam onako promatrala kako sam promatrala sve osobe koje su mi tokom ovih nekoliko godina postale bliske. Ne znam kako da ih zovem, prijateljima, poznanicima? Etikete nisu toliko bitne. Znatiželjno sam ju promatrala. Nimalo seksualno pobogu – vi nakupine ugroženih. Nije moj tip. Evo iskreno, nikako nije moj tip, no opet, toliko mi se uvukla u ovih nekoliko godina pod kožu da mogu reći da je Nora u biti svačiji tip. Mala tempirana bomba koja neurotično odbrojava tika-taka-tika-taka. I ponekad eksplodira.

Vimpi je mjesto na kojemu sam primijetila Noru. Moj prvi službeni lezbijski dom koji mi je pružio ono utočište koje mi je oduvijek trebalo. Pružilo mi je sigurnost. Nove prijatelje koje zasigurno ne bih upoznala da nisam tog jednog sudbonosnog jutra odlučila popiti svoj dupli espresso u lezbijskom grotlu. Sjećam se tog momenta kao da je bio jučer. Bio je prosinac. Mislim da je padala kiša. U rukama sam nosila vrećicu s posljednjim krikom mobitelske tehnologije s čak 8 gigi rama i ekranom po kojemu sam histerično lupkala prstima jer, budimo realni, mobiteli na touch tada nisu bili toliko rašireni i samorazumljici. Znam da sam, iako u potpunosti zaluđena gadgetima, proklinjala svaki moment svoje kupovine jer mi je samo namještanje sata trajalo otprilike sto gladnih godina. Tada sam i upoznala Snupi koja mi je skuhala dupli espresso dostojan bogova uz popriličan podsmijeh usmjerenom prema mojoj isfrustriranosti s mojom novom igračkom. Da se razumijemo, u to doba nisam znala nikoga osim Mog roda i još nekoliko njezinih prijateljica te sam, radi prilično bolnog prekida bila odlučna kako je poziv časne sestre čisto dobra ideja te mi je toplina koju mi je Snupi pružila tom kavom i nekoliko šala jednostavno označila početak jedne relativno nove ere u mojem životu. Vimpi ere.

No, pauzirajmo sad Vimpi eru jer se Vimpi otvorio i zaslužuje trenutno osjetno manje prostora od Nore i odvrtimo par dana do onog trenutka kada sam shvatila da je Nora nešto najbolje ikad. U jednom od stanova oko Črnomerca, svake godine se odvijao party za koji mogu reći kako je poprilično odredio u kojem smjeru će krenuti moj život. Košmar izazvan s nekoliko stotina metara božićnih lampica, laserima, disko kuglama, velikim količinama različitih alkohola, svake je godine uveseljavao više desetaka lezbijki različitih dobnih skupina koje su se nalazile samo radi jednog – zabave, šljokica i druženja. Ime koje je stajalo iza tog partija odavno se povuklo iz tog kaosa. No za mene… To je bio samo početak cijele moje priče.

Sjećam se kako je vani napadala ogromna količina snijega te su mnogi gosti dolazili promrznuti, mokri i jadni, no samim ulaskom u raj šljokica i lampica stavljao je široke osmijehe na njihova napaćena lica. Najširi osmijeh krasio je Noru, kojoj sam, baš kao pogonjena sudbinom, ja otvorila vrata iako nas je već bilo poprilično u prostoru. Iako će to prasica zanijekati – sigurna sam – odmah na vratima mi je rekla u maniri pravog pastuha – „Sanjala sam te.“ (Nora vrišti vjerojatno da je to prljava laž, no ja sam to tako zapamtila i Nora, onako, ovo je moja priča jebemtisve). Kako ostati hladan na takvu izjavu? Jesam li možda umislila da mi je to rekla? (Naravno da nisam, pamtim takve bitne momente!) Moj interes za to prilično sitno, ali dinamitno stvorenje raslo je svakim trenutkom kada smo se konačno dotaknuli i one teme koja me taknula u samu esenciju moga bivanja – glazbu. Nakon polusatnog razgovora o vizijama glazbe, nije mi preostalo ništa drugo nego da kleknem i zaprosim ju. Imala sam još jedan bitan događaj te noći koji je također pridonio mojem i Norinom vjenčanju. Te večeri, točnije 18.12.2009. godine postala sam dijelom ZbeLeTrona. ZbeLeTron je samim time postao plodom naše ljubavi koja traje i traje i traje. Svetost tih trenutaka je dakako itekako bila narušena mojom razdraganosti i žvaljenjem Nore na kuhinjskom stolu koja se nikako jadna nije mogla iskoprcati onako mrtva pijana iz mojih neiskusnih pijanih kandžica. No, ostalo je na tome da sam se galantno skupila doma…. Kao Norina Facebook žena i kao ZbeLeTronka.

Brakovi, barem ovakvi kakav je naš, specifični su. Smijemo imati ljubavnice – dapače, poželjno je! Ne moramo se viđati prečesto, dosta je jednom mjesečno. Čujemo se… A jednom tjedno? Nekad više. Zbilja ovisi o potrebi. Osim onih momenata kada je Nora imala sve te afere povezane uz padanje s bicikla, tada bi mi se svako malo sretno javila iz Hitne, a ja bih joj galantno jebala mater i svaki put pomalo umrla iznutra od brige jer je mala prasica prokleta. Znate li da smo se od tog datuma samo jednom posvadile? Onako zaprave? I trajalo je manje od 24 sata da se durimo jedna na drugu. Svaka je išla svojim putem, a opet, svaki ZbeLeTron nam je isprepleo živote. Kao da se nikad nismo rastale, kao da ne postoje ikakvi životni problemi u našim životima barem na onaj trenutak kada jedna drugoj iz milja jebemo mater jer su nam se eto još jednom ciklusi nekim prokletim čudom poklopili.

Činjenica jest da je Nora zakon. I činjenica jest da ćemo si i danas jebat mater – jer eto, to smo mi. I nakon skoro pet godina, bez obzira na sve uspone i padove i dalje guramo taj prokleti ZbeLeTron, ponekad sa suzom u oku, a ponekad s osmijeh na licu. Volim vas, znate?