autor:

Darko Vinketa

Uz bubnjeve i zvižduke, točno u 15 sati s Trga žrtava fašizma krenula je 13. zagrebačka Povorke ponosa koja je ovo godine okupila preko pet tisuća sudionica i sudionika. Nešto manju Povorku od prošlogodišnje, pratilo je vidno manje policijsko osiguranje, ali je Povrka ovoga puta bila šarenija i raznolikija nego ikada.

Šarena je ovoga puta bila i zbog snažne potpore brojnih društvenih grupa koje su dolaskom podržale borbu za jednakopravnost svih ljudi – osim LGBTIQ zajednice, Povrci su se pridružile i feminističke i sindikalne grupe, studentske organizacije te grupe za prava životinja kako bi zajedno poručili da su na ‘pravoj strani povijesti’ i poslali snažnu poruku solidarnosti.

Okupljanje je započelo u 14 sati na Trgu žrtava fašizma, a potom je Povorka krenula svojom tradicionalnom rutom do Trga Hrvatskih Velikana preko Jurišićeve ulice do Trga bana Josipa Jelačića nakon kojeg je Ilicom nastavila do Gundulićeve ulice i završila u parku Zrinjevac gdje su je, osim zabavnog programa i tradicionalnog obraćanja organizatora, dočekali i sindikalisti sa štandom za prikupljanje potpisa za provedbu referenduma protiv izdvajanja pomoćnih poslava iz državne i javne službe podcrtavši tako glavnu povorku ovogodišnje Povorke – ‘jedan svijet, jedna borba’.

Za titulu homofoba godine ove su godine nominirani bili Ante Čorušić, Aleksandra Korać Graovac, Željko Reiner, Damir Stojić, Blanka Vlašić i Željka Markić. Titulu je osvojila moralna podzetnica i čelnica obiteljaškog pokreta Željka Markić koja je svojim javnim djelovanjem najviše pridonijela podjelama i neravnopravnom položaju LGBT osoba u hrvatskom društvu, obrazložili su organizatori.

Homofrendom godine proglašena je predsjednica ORaH-a Mirela Holy, a nominirani su još bili Stipe Alfier, Željka Kamenov, Maja Sever, Nataša Janjić i Severina.

Dodijeljeno je i priznanje LBGTQ osobe godine režiseru i montažeru Noi Pintariću.

Mirela Holy i ove je godine došla podržati povorku te je sudionicima zahvalila na tituli, koju će, kako je istaknula, nastojati opravdati i svojim budućim radom u parlamentu.

Izrazila je i nadu da će Hrvatski sabor Zakon o životnom partnerstvu donijeti još ovaj mjesec.

Budući da je na Povorci izostala prisutnost Željke Markić, sudionici su najavili da će joj ‘vrijedno priznanje homofoba godine naknadno dostaviti’.

‘Činjenica je da su istospolne zajednice, odnosno seksualne manjine, jedna od najugroženijih skupina u društvu’, poručila je Mirela Holy objašnjavajući zašto je došla dati potporu 13. Zagreb Pride-u.

‘Smatram da političari i političarke imaju posebnu odgovornost jer moraju raditi na senzibilizaciji i edukaciji javnosti po ovim pitanjima.
Ja se nadam da ćemo možda već ovaj mjesec izglasati Zakon o životnom partnerstvu i da će se na taj način ipak poboljšati pozicija istospolnih zajednica u Hrvatskoj. Ali čeka nas još jako puno posla, na edukaciji, senzibiliziranju javnosti, ali i pritisku na represivan aparat da odgovornije radi svoj posao’, zaključila je Holy.

Ipak, mnogo se toga promijenilo od prošlogodišnje Povorke ponosa. Ustav je u međuvremenu postao isključiv prema LGBTIQ sugrađanima, homofobija je tako dobila snažnije institucionalno-pravno zaleđe, a slični nasrtaji na temeljna ljudska prava i slobode diljem zemlje, ali i regije i svijeta, postaju sve snažniji i sveobuhvatniji. I dok je prošle godine ustav normirao neravnopravnost jednog dijela hrvatskih građnaki i građana, već bi ove godine Zakon o radu mogao na sličan način normirati i položaj radnika i radnica, a možda već iduće godine neki treći zakon mogao bi udariti na pravo žena da samostalno odlučuju o svojem tijelu.

Tako je nasilje postalo sve češći alat politike, bilo da se radi o uličnom nasilju koje LGBTIQ osobe upozorava da ne izlaze iz ‘svoja 4 zida’, bilo da se radi o ekonomskom nasilju koje socijalno najosjetljivijima prijeti nekakvim ‘izdvajanjima’ i ‘efikasnošću’, ili da se radi o simboličkom nasilju koje svima onima koji se ne uklapaju u strogo normiranu viziju heteroseksualne, patrijarhalne obitelji s djecom prijeti različitim ‘festivalima demokracije’ u kojima njihovo ljudsko dostojanstvo postaje predmetom tuđih mrzilačkih inicijativa, dogmatskih zabluda, uskogrudnih odluka i paušalnih procijena, nešto što se može sažeti u puko ‘za’ ili ‘protiv’.

Kada nasilje i strah postanu dominantni alati politike, jedino što im se može suprotstaviti međusobna je solidarnost podčinjenih društvenih grupa. Ovogodišnji 13. po redu Zagreb Pride bio je posvećen upravo solidarnosti kao jedinoj mogućoj strategiji otpora protiv svih onih pokušaja da se dokine ljudska sloboda i dostojanstvo, bilo da se ti pokušaji zaodjevaju u svećeničke mantije i pozivaju na bibliju, bilo da se zaodjevaju u poslovna odijela i pozivaju na preporuke MMF-a, ili da pokušavaju svoj klerikalni radikalizam prodati pod demokraciju. Jedan svijet, jedna borba – bila je to jasna poruka ovogodišnjeg Pride-a. Preko pet tisuća ljudi ustalo je protiv nasilja kao sredstva politike, protiv dogme kao metode znanosti, protiv straha kao instrumenta vladanja.