Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, paralele u političkom životu sa Slovenijom će nakon dvadeset godina pauze, opet postajati sve češće. Ovogodišnji europski izbori su poslužili da LGBT osobe u obje zemlje dobiju na vidljivosti u političkom životu isticanjem kandidatura na stranačkim listama. U obje zemlje kandidature su istaknuli po jedna lezbijka, te po jedan gej muškarac. U obje zemlje postoji mogućnost preferencijalnog glasanja, te kandidatkinje imaju načelnu mogućnost ulaska u parlament.
Od četvero kandidatkinja, Sanje Galeković i Damira Hršaka u Hrvatskoj, te Mihe Isteniča i Tatjana Greif u Sloveniji, tek Tatjana Greif ima iskustvo rada u LGBT aktivizmu na europskom nivou. Naime, bila je članica Izvršnog odbora ILGA-Europe između 1998. i 2005. godine, te članica Europskog gospodarskog i socijalnog odboru (EGSO), gdje pojedine interesne skupine, između njih i sektor civilnih udruga, predstavljaju svoje mišljenje o prijedlozima zakonodavstva EU-a, a koje EGSO zatim prosljeđuje Vijeću, Komisiji i Europskom parlamentu.
EGSO je tijelo Europske unije koje svoje članove ne plaća u obliku plaća, ali pokriva troškove putovanja i boravka prilikom zasjedanja u Briselu. Tatjana Greif je između 2004. i 2006. bila članica EGSOa ispred ljubljanskog Studentskog kulturnog centra (ŠKUC), unutar kojeg je već dugi niz godina koordinatorica lezbijske grupe ŠKUC-LL, te urednica njezinih književno-filozofskih izdanja unutar biblioteke “Vizibilija”. Tatjana Greif je s nama podijelila svoje viđenje mogućnosti promocije LGBT prava na europskom nivou.
Q.hr: Možete li nam reći za početak, kako je izgledao rad EGSO-a za vrijeme vašeg članstva u tome tijelu? Za što ste se vi konkretno zalagali i koliko ste u tome uspjeli?
Od godine 2004 do 2006 vršila sam funkciju savjetnice u EGSO-u, bila sam nacionalna predstavnica nevladinih organizacija. Slovenija u EGSO-u ima 7 predstavnika. EGSO je najviše savjetodavno tijelo civilnog društva za Europsko vijeće, Europsku komisiju i Europski parlament. Djeluje na principu izrade stavova – davanja stručnih savjeta institucijama EU-a oko zakonskih prijedloga i formiranja politika (oko 70% tih stavova Komisija i Parlament uvažavaju/uzimaju u obzir). Radila sam u različitim sekcijama, osobito na pitanjima socijalne jednakopravnosti, društvene inkluzivnosti, prava žena i prava društvenih manjina, razvoja civilnog društva, aktivne participacije civilnog društva i vanjske politike EU-a.
Moram reći, da je EGSO dosta ograničen u svom djelovanju. Stavovi, koje izrađuje i šalje Parlamentu i Komisiji su previše općeniti i premalo kritični, mogu reći čak i konzervativni. Države se brojnijim delegacijama imaju premoć, puno je lobiranja. Do problema dolazi u pitanjima koja ne bi smjela biti predmet pregovaranja, npr. ženska prava, jednakost polova, ljudska prava manjina, prava radnika, socijalna zaštita, zaštita prirode i životinja ili zagađenje okoliša. Uglavnom, slično kao i u Parlamentu.
Q.hr: Kako je došlo do vaše kandidature na ovim izborima? Koji su vaši osnovni motivi za sudjelovanje na izborima?
Dobila sam poziv nositelja liste, Jelka Kacina, liste Konkretno, to je bila njegova inicijativa, i taj sam poziv prihvatila. Mislim, da je demokratski sistem u deficitu jer nije dovoljno inkluzivan, nije inkluzivan i senzibilan za sve, nije sustav humanih vrijednosti. Govorim o inkluzivnoj demokraciji, o mogućnosti participacije za sve segmente društva, raznolike i različite, i one sa najmanje ili bez društvene moći. Tako je veoma bitno, da je po prvi put u povijesti europskih izbora u Sloveniji, jedna izborna lista uvrstila osobu iz LGBT aktivizma, dugogodišnju aktivisticu za prava LGBT manjina i deklariranu, outiranu osobu. U simboličnom smislu, to je jasna poruka stranačkoj politici i javnosti, koja je u Sloveniji još vrlo homofobična, ksenofobična, katolički preparirana i lažno liberalna. Morate znati, da u Sloveniji nema outiranih političara ili političarki. To je nešto što predstavlja preveliki politički rizik, toga se političari doslovno boje.
Q.hr: Prema trenutnoj anketi PollWatch-a, desne stranke će u Sloveniji odnijeti pobjedu osvojivši čak 5 od ukupno 8 mjesta u parlamentu, a lista koja je istaknula vašu kandidaturu – Lista Kacin Konkretno – se može nadati tek jednom mjestu. Postoji li mogućnost da radi opcije preferencijalnog glasanja upravo vi dobijete to mjesto?
Ukupno je u Sloveniji u igri za Europski parlament 16 izbornih lista, to je neobično puno, za malu državu kao što je naša. S jedne strane je pozitivno, jer očigledno postoji interes za sudjelovanje u procesima odlučivanja na europskom nivou, s druge strane je to neka vrsta prividne demokracije, jer vodeće elite imaju premoć, i koliko god da se nove stranke aktiviraju i lansiraju se nove inicijative, aktualni trendovi i konfiguracija moći se ne mijenjaju. Tako je sada desnica vodeća u EU, pa su i predviđanja takva.
Da, različite javne ankete najavljuju svaka svoje, ali moje je mišljenje oduvijek, da su predizborne ankete manipulacija s javnim mnijenjem. Rezultati tih anketa nisu pouzdani, i postoji mogućnost utjecaja na odluke birača, tako da oni umjesto po svojoj volji i uvjerenju glasaju tako, kako im sugeriraju ankete, mediji, neki fiktivni autoritet. To nije dobro.
Lista Kacin Konkretno je nestranačka lista. Kakve su moje mogućnosti – te su naravno ograničene – nije bitno. Bitne su u toj priči druge poante. Moja kandidatura i moj cilj je LGBT agenda, jednaka prava, vidljivost i eksplicitno postavljanje LGBT pitanja na svim nivoima politike i prakse EU i nacionalnom kontekstu, ali i solidarnost sa svim manjinskim i marginalnim grupama društva. Bitno je pokazati upornost i odlučnost neke marginalne pozicije.
Q.hr: Obzirom da LGBT pokret u Sloveniji djeluje već trideset godina, koliko je on sazrio da prepozna interes u promicanju kandidatkinja iz svojih redova na političkim funkcijama? Jesu li ranije LGBT osobe sudjelovale u izborima za slovenski ili europski parlament ili se kao i u Hrvatskoj, radi o svojevrsnom presedanu?
E, to je fino pitanje. Da, ove godine LGBT pokret u Sloveniji slavi svojih 30 godina, naš je pokret pionirski u Istočnoj Evropi. Grupa Magnus osnivana 1984. godine u kontekstu Novih društvenih pokreta osamdesetih, bila je prva, osnovala se u okviru ŠKUC Foruma, a za njojom slijedi 1987. godine grupa ŠKUC-LL. U šali se reklamiramo kao „LGBT pokret – stariji od države“. Danas postoji nekoliko udruga i grupa, i njihovo djelovanje nije homogeno, čak mogu reći, da smo vrlo različiti u strategijama, metodama aktivizma i ideologiji. Teško je procijeniti, koliko je pokret sazrio da prepozna interes u promicanju kandidata iz svojih redova i koliko može iskoristiti tu priliku, koja se sad pruža po prvi put. U principu poštuje se granica između politike i civilnog društva, između te dvije sfere. Slobodno mogu reći, da imam dobru individualnu podršku aktivistica i aktivista iz LGBT pokreta, podršku iz drugih društvenih sfera, svih onih koji su meni važni i koji meni osobno najviše znače. A zauzimanje aktivne političke pozicije, posebno u sadašnjoj europskoj geografiji post-politike i anti-političkog mentaliteta je po definiciji stigmatizirano.
Q.hr: ILGA-Europe je zajedno s Europskom mrežom protiv rasizma pokrenula zajedničku kampanju gdje nadgleda govor mržnje u kampanji, a povlačenje kandidature Andreasa Moezlera u Austriji je već pozitivan pomak u tom smjeru. U Hrvatskoj smo (po običaju) prošle godine bili izloženi diskriminaciji manjina, prvo po pitanju “dvojezičnosti” u Vukovaru, a zatim putem referenduma o definiciji braka. Koliko je u Sloveniji prisutan govor mržnje u političkoj klasi, te koga se obično diskriminira, osim LGBT osoba?
Odlučivanje o ljudskim pravima manjina i ranjivih skupina na referednumima, kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj postalo je već uobičajena praksa. Isto je sa govorom mržnje i širenjem mržnje i netolerantnosti. U slovenskom parlamentu i politici općenito govor mržnje nije ništa neobičajno, to je dio svakodnevice, čak je i do nerazumljive mjere sasvim prihvatljiv kod većine. Taj se govor reproducira putem medija i postaje predmet javnog diskursa. Problem je, da govor mržnje i širenje netolerancije ostaje nereflektiran i nesankcioniran, institucije države ne poduzimaju ništa. Signal, koji društvo dobiva iz redova politike je da je govor mržnje, nasilje, diskriminacija, uznemiravanje i ostalo negativno ponašanje, s kojim se postavlja distanca između većine i manjina, sasvim prihvatljiv, bezopasan i nevin. Tako je stalno otvoreno zeleno svjetlo za šikaniranje marginaliziranog i manjinskog statusa – žene, Romi, LGBT osobe, neslovenci, nekatolici, migrantski radnici, nebijele rase, starije osobe, invalidi . . .
