autor:

Marina Gynt

Vlasta Delimar, najznačajnija hrvatska multimedijalna i performans umjetnica druge polovice 20. stoljeća, gostuje u MSU sa svojom prvom retrospektivnom izložbom koja će se moći pogledati od 15.5.-24.8.2014. Tijekom trajanja izložbe održavat će i svakodnevne performanse u i oko prostora MSU-a.

Qhr: Nakon trideset i pet godina rada Vaša prva retrospektivna izložba moći će se sljedeća tri mjeseca vidjeti u zagrebačkom MSU. Moglo je i ranije. Zašto nije?

V.D.:1993. g. imala sam samostalnu izložbu u staroj zgradi MSU-a na gornjem gradu, a kustos je bio Marijan Susovski. Već smo tada razgovarali kako bi bilo dobro u neko skorije vrijeme napraviti retrospektivu popraćenu i velikim katalogom koji bi obuhvatio cjelokupan rad. Nažalost, Susovski je preminuo a izložba je ostala negdje u daljini.

Onda se dogodila nova zgrada MSU pa je Jadranka Vinterhalter, kustosica MSU-a preuzela zadatak da ipak dođe do realizacije retrospektive, a mlađa kustosica MSU-a Martina Munivrana je preuzela posao kuratora i sada samostalno vodi organizaciju i pripreme za izložbu. To je njezin prvi veliki projekt tako da se Martina istinski zalaže da se predstavimo onako kako to zaslužuje jedan muzej suvremene umjetnosti.

Qhr: Prilikom odabiranja vašeg srednjoškolskog obrazovanja u vrijeme odlučivanja upisati li srednju primijenjenu školu ili po riječima vašeg oca ‘nešto normalno’, što su bili ti instinkti, ti unutarnji impulsi koji su vam kao još djevojčici govorili da je umjetnost i tvrdoglavo držanje tog smjera pravi životni put za vas?

V.D.:Umjetnost je za mene oduvijek bilo mjesto romantike, etike, odgovornosti, poezije. Kao djevojčica duboko sam bila uvjerena da su umjetnici vrlo odgovorna bića, uvijek pravedni, posebno dobri ljudi koji imaju neko božansko poslanje. Takav primjer bio je otac moje pokojne prijateljice amaterski slikar koji je imao svoj atelier na tavanu kuće do kojeg se moglo doći samo preko drvenih ljestvi. Imala sam jedanaest godina kada sam se prvi puta popela do tog slikarskog carstva. Tavanski prostor prepun kistova, boja, knjiga o umjetnosti očito su mi otkrili i ponudili svijet za mene. Nevjerojatno je da sam tada donijela odluku: da, ja ću biti umjetnica. Ali to nije značilo da ću se baviti samo slikarstvom, to je značilo da sam željela sebe graditi upravo u skladu sa svim dobrim vrijednostima koje sam spomenula. Do danas sam zadržala takav bajkoviti stav o umjetnicima i umjetnosti ali naravno sa sviješću o pravoj stvarnosti koja nije uvijek u skladu s željenim duhovnim putevima.

Qhr: Gledajući unatrag, koje biste razdoblje u vašoj karijeri ocijenili najproduktivnijim gledajući sebe, ali gledajući i produktivnost autora u regiji?

V.D.:Ja bi za svoju “karijeru” rekla da je doživotni proces gradnje sebe i prostora oko sebe. Isto tako dosta je važno odakle sam počela taj proces gradnje; počevši od ruralne sredine, radničke obitelji, socijalističke i totalitarne države, siromaštva i potpunog nerazumijevanja okoline za bilo kakve druge životne smjernice osim njihovih isključivih i konzervativnih stavova. Ne bih mogla izdvojiti neko jače ili slabije razdoblje. Sva su razdoblja jednako dobra i važna i korisna. Ponekad mi se čini da sam do sada radila samo skice koje bi trebalo tek sada realizirati.

Produktivnost i djelovanje autora u regiji te njihova “uspješnost” donekle je imala veze i s njihovim društvenim statusom odnosno statusom njihovih roditelja. Naročito umjetnici poslijeratne generacije čiji su roditelji bili važni narodni heroji nakon Drugog svjetskog rata ili pak ukomponirani u visoke političke položaje. Umjetnici takvih roditelja bili su privilegirani na više razina. Ekonomska sigurnost mogla im je omogućiti brži ulazak na neku svjetsku scenu. Oni su odmah već u startu prekoračili pet stepenica više. No takvo stanje stvari nije bilo samo u socijalističkoj Jugoslaviji da se ne zavaravamo, takvo stanje je bilo i u drugim zemljama “istočnog bloka”.

Qhr: Tijekom godina velik broj projekata ostvarili ste kao suradnje s drugim umjetnicima te ste također integrirali publiku u svoje performanse. Na tragu toga tijekom retrospektivne izložbe održavat ćete performans ‘Poziv na druženje’ koji će se odvijati na mobilnoj pozornici koja će biti postavljena svaki dan na drugom mjestu: unutar muzeja, ispred muzeja, na autobusnoj stanici ispred muzeja, na tramvajskoj stanici ispred muzeja… Koga ste još pozvali na druženje i ručak kao vama osobno posebne goste? Je li vas netko odbio? Može li se netko sam pozvati na Poziv na duženje? Koji je cilj ovog performansa?

V.D.:U osamdesetim godinama prošlog stoljeća konceptualna umjetnost je u svijetu već postajala klasikom. Kod nas je za širu javnost to još uvijek bilo neprihvatljivo i sumnjivo. No umjetnici koji su radili takvu vrstu umjetnosti su se udružili pa su na taj način postali jači i vidljiviji, kao npr. Grupa šestorice autora ili Radna zajednica umjetnika okupljena oko Galerije PM. S obzirom na slične stavove često se događalo da su radovi raznih umjetnika jako slični a čak se znalo desiti da su gotovo isti. Tako je i performans “Poziv na druženje” koji sam 1983. izvela zajedno s Jermanom u Galeriji događanja bio sličan nekim drugim radovima drugih umjetnika. Sjetimo se konačno i nekih klasika koji su radili gotovo identično; Picaso i Braque. S obzirom da se radi o retrospektivnoj izložbi bilo mi je logično da “ponovim” neke davne radove. Osim toga ovaj performans “Poziv na druženje” želim posvetiti Jermanu od kojeg sam puno naučila o umjetnosti.

Pozvani gosti na ovaj performans neka ostanu iznenađenje. Do sada me nitko nije odbio. Isto tako svatko se može pozvati na druženje i ručak samnom. Cilj performansa uz vraćanje u prošlost je da se život u samom muzeju na taj način dinamizira i probudi iz uspavanosti te da publika više sudjeluje. Sva druženja s pozvanim gostima će se snimati i pokazivati na ekranima u prostoru tako da će se moći pratiti što se dogodilo prethodnih dana.

Qhr: Jedan od poziva na druženje uputili ste Zvonimiru Dobroviću, umjetničkom direktoru Udruge Domino, te Bruni Isakoviću, mladom plesnom autoru i performeru koji će vam za ručak pripremiti pizdice na buzaru. O čemu ćete razgovarati sa Zvonimirom i Brunom? Što mislite o Bruninim ‘Nečastivima’ ako ste ih imali prilike vidjeti?

V.D.:Ručak sa Zvonimirom i Brunom bi mogao trajati satima. Zvonimira sam upoznala 2008. kada me je pozvao da sudjelujem na Perforacije festivalu. To je bio početak tog festivala i bilo mi je drago da im pomognem promovirati i održati festival koji se danas pretvorio u važnu manifestaciju ne samo u regiji. Od 2008. stalno surađujemo tako da ćemo na našem zajedničkom ručku koji će osmisliti Bruno imati o čemu razgovarati. Inače moj prijedlog pozvanim gostima je da se u našim razgovorima fokusiramo na umjetnost no možemo skrenuti i na druge teme.

Već dugo nismo imali na sceni tako sjajnu osobu kao što je mladi Bruno Isaković. To upravo potvrđuju njegove Nečastive…

Qhr: Sljedeća tri mjeseca osmislili ste vrlo ambiciozno. Osim retrospektivne izložbe i performansa ‘Poziv na druženje’ također ste pripremili i performans ‘Moj privremeni dom’ koji će se odvijati u izložbenom prostoru MSU-a, a koji će privremeno postati vaš dom tijekom trajanja izložbe. Opišite nam njegov sadržaj, način na koji će vaš privremeni dom funkcionirati i što će donijeti publici.

V.D.: Performans ‘Moj privremeni dom’ također spada u radove koji su nastali iz vremena osamdesetih kada je i samo ponašanje umjetnika moglo biti umjetnički čin. U Galeriji Podroom kao i Galeriji PM osamdesetih u nedostatku novaca za čuvara izložbe umjetnici su sami sebi čuvali izložbu i na taj način mogli neposredno kontaktirati s publikom. Dakle ja ću stanovati u galerijskom prostoru MSU-a u uređenom stanu sa svojim stvarima. Moj život u MSU odvijati će se kao što se inače odvija svakodnevno samo s tom razlikom što će publika imati mogućnosti svakodnevno komunicirati samnom u terminu radnog vremena muzeja.

Qhr: Hoće li vam tih mjeseci nedostajati Vaš Štaglinec? Imate li kakve najave za nove susrete umjetnika odnosno performanse u toj vašoj vlastitoj performerskoj oazi?

V.D.:Festival u Štaglincu će se održati i ove godine malo skromnije nego inače. Mislila sam da Štaglinca ove godine neće biti zbog moje retrospektive no interes je bio prevelik tako da sam morala prihvatiti još i taj izazov. Tema ovogodišnjeg susreta umjetnika je “Ljubav u Štaglincu” a održati će se 28. 06. s puno iznenađenja.

Qhr: 29. svibnja u Gorgoni ćete održati zajednički nastup s Josipom Lisac. Osim očite slične tvrdoglavosti u pogledu očuvanja vlastitog umjetničkog integriteta usprkos konvencionalnim tendencijama, ukazala bih i na slične težnje da svoje ljubavi, umjetničke i životne partnere održite takoreći performerski živima reinterpretirajući njihova djela ili posvećujući im svoje radove nazivajući ih njihovim imenima. Uslijed obilja informacija kojima će informatizirana civilizacija obilovati sve više i više, što mislite koliko dugo neki umjetnik odnosno njegova umjetnička djela mogu biti aktualna, potrebna, zanimljiva? Umire li umjetničko djelo nakon smrti autora brže ili sporije zbog informacijskog obilja koje je zahvatilo i umjetničku produkciju?

V.D.:U dvorani Gorgona Josipa Lisac i ja ćemo napraviti zajednički multimedijalni performans “Moja prva art učiteljica”. Josipa Lisac je upravo ona vrijednost koja će uvijek trajati usprkos bombardiranju raznih informacija. Samo takva umjetnost i samo takvi umjetnici neće nikada nestati. Zato sam zadovoljna što je Josipa Lisac odigrala važnu ulogu u mojem formiranju kada sam bila još djevojčica a ona me nakon toliko godina nije razočarala. Ona je sebe izgradila u osobu koja će opstati u svim civilizacijama.

Qhr: Tijekom 2013. godine svjedočili smo rađanju odnosno rastu moćnih masovnih konzervativnih struja u Hrvatskoj. Kao sve samo ne konzervativnoj umjetnici i privatnoj osobi, što mislite, koja je ljubav zapravo prava? Vjerujete li u monogamiju?

V.D.:Konzervativne struje oduvijek su postojale samo su se mijenjali ritmovi njihove moći. Znamo da je slabost pojedinca upravo pogodno tlo za manipulaciju. I onda se događa da svakom pojedincu treba vođa. I onda se događa da prevagne konzervativna struja u kojoj su ljudi većinom isključivi, netolerantni, ksenofobični itd. a u ljudskoj je prirodi inače da jesmo baš takvi. Istraživanja na majmunima su pokazala da je njihova navika na istu osobu/timaritelja koji ih hrani tolika da im je potpuno neprihvatljiva nova osoba. Čak su tu novu osobu u stanju i ubiti.

A ljubav, svaka ljubav može biti prava. Važan je zajednički sklad, uzajamno uvažavanje i poštivanje.

Monogamija kao umjetna nametnuta forma koja je nastala kao društvena potreba mnogima je prihvatljiva i kao takvu mogu je prihvatiti ali isto tako mogu prihvatiti i sve druge forme. To je upravo ono o čemu sam na početku govorila da bi umjetnici trebali biti oni koji su sposobni prihvatiti sve društvene forme.