U proteklom tjednu su LGBT prava bila vrlo vidljiva u radu Europskog parlamenta.
Najviše je odjeknula izjava predsjednika parlamenta Martina Schulza za vrijeme održavanja susreta europskih i afričkih političara u Bruxellesu (KlikKlik). On je novodonešene anti-LGBT zakone u pojedinim afričkim zemljama nazvao “sramotnim”, predloživši da se novac koji EU daje kao pomoć vladama tih zemlja preusmjeri prema organizacijama civilnog društva u tim istim zemljama. Presedan za tako nešto već postoji, nakon što su Norveška, Danska i Nizozemska ukinule pomoć Ugandi koja je u veljači uvela doživotnu zatvorsku kaznu za osobe koje imaju homoseksualne odnose.
Član parlamenta (MEP) iz redova crvenih Michael Cashman objašnjava donošenje novih zakona utjecajem evangelističkih grupa iz SAD-a, koje podupiru pojedini afrički čelnici kako bi zaobišli društveno bitne teme poput korupcije. Ipak, završna deklaracija parlamentarnog susreta članova Europskog i Panafričkog susreta spominje tek “razilaženje u mišljenjima”, bez konkretnijih mjera.
Druga važna aktivnost je bila usvajanje neobvezujuće rezolucije o slobodnom kretanju svih obitelji. Naime, ovaj tjedan je na redu bio pregled akcijskog plana u području pravde, sloboda i sigurnosti europskih građana za period 2010-2014, poznatog pod nazivom “Stockholmski program”. Europska komisija je obećala regulirati ovo područje posebnim europskim zakonom koji bi uveo automatsko priznavanje bračnog i roditeljskog statusa izdanih u jednoj zemlji u svim zemljama članicama. Tako se recimo jedan francuski istospolni par s djetetom na putu u Italiju još uvijek ne promatra kao obitelj, odnosno prilikom posjeta talijanskoj bolnici u slučaju bolesti ili nesreće, radi se legalno o dva pojedinca sa siročetom.
Raul Romeva i Rueda (MEP, zeleni) je podsjetio da je parlament glasao barem desetak puta na ovu temu u zadnjih pet godina, ali je zakonska inicijativa Europske komisije izostala. Ovdje se možda najbolje vidi utjecaj kojeg stranački blokovi imaju na reguliranje LGBT prava na europskom nivou. Naime, sadašnju komisiju i njezinog predsjednika Josea Manuela Barrosoa su na prijedlog Vijeća potvrdila tri stranačka bloka u parlamentu – EPP (plavi), ALDE (žuti), te ECR (sivoplavi) 2009. godine.
Unutar sistema funkcioniranja europskog prava, samo Europska komisija ima mogućnost predlaganja zakona, dok ih Europsko vijeće i parlament potvrđuju. Po tome se sistem razlikuje od pravnog okvira pojedinih zemalja članica gdje inicijativa može doći i od parlamenta (premda je to u praksi rijetko).
Izbori u svibnju će biti prvi gdje će predsjednik Komisije biti biran iz redova stranke koja je osvojila najveći broj glasova. Naime, usvajanjem Lisabonskog ugovora, ovo je postala obaveza Europskom vijeću (gdje sjede predsjednici Vlada zemalja članica) pri predlaganju predsjednika Komisije. Parlamentarni stranački blokovi su ovo interpretirali kao obavezu Vijeća da imenuje kandidata pobjedničkog stranačkog bloka, te su po prvi puta svi blokovi istakli svoje kandidate.
Crveni PES je istaknuo već spomenutog Martina Schulza, a plavi EPP Jean-Clauda Junckera. Kandidate su istaknuli i tamnocrveni GUE/NGL, žuti ALDE, a zeleni EGP-EFA u skladu sa svojom tradicijom, dvoje kandidata, od kojih je Ska Keller jedina osoba ženskog spola koja se natječe kao kandidatkinja za predsjednicu parlamenta.
Sivoplavi ECR neće istaknuti kandidata zbog svojeg anti-federalnog stava prema europskim institucijama.
Što se tiče bitnijeg pomaka u LGBT pravima na ovim izborima, pobjeda crvenog PESa nad plavim EPPom je odlučujuća. Crveni PES je dominirao parlamentom u prva četiri saziva (izbori 1979, 1984, 1989 i 1994), dok je plavi EPP preuzeo većinu u zadnja tri saziva (izbori 1999, 2004, 2009), pa bi pobjeda crvenog PESa zapravo bila povratak izgubljene pozicije u parlamentu od prije petnaest godina.
Gledano iz perspektive parlamenta, pobjeda PESa će biti realna jedino ako bude u mogućnosti formirati parlamentarnu većinu, a u odmjeravanju snaga s EPPom, potporu bi mogao očekivati od tamnocrvenog GUE/NGL i zelenog EGP-EFA, dok EPP može računati na potporu sivoplavog ECRa, a žuti ALDE može glasati i crveno i plavo.
Međutim, koalicijske kombinacije su se značajno pojednostavile u četvrtak kada su tri parlamentarna bloka – crveni PES, plavi EPP i žuti ALDE – postigli dogovor oko zajedničkih konzultacija nakon izbora, gdje će blok s najvećim brojem glasova prvi imati priliku predložiti svojeg kandidata za predsjednika Komisije unutar parlamenta, te zatim tražiti parlamentarnu većinu. Nakon izbora u parlamentu, ova tri bloka će zajedno predložiti izabranog kandidata Europskom vijeću.
Parlamentarna crveno-plava-žuta koalicija odražava i odnose snaga u Vijeću, gdje crveni PES, plavi EPP i žuti ALDE imaju dovoljan broj glasova za izbor kandidata za predsjednika Komisije metodom kvalificirane većine. Imenovanje predsjednika Komisije će se stoga dogovarati u paketu s ostalim pozicijama na vrhu hijerarhije koji će onda voditi Uniju do sljedećih izbora 2019. godine. Uz predsjednika Parlamenta, potrebno je još imenovati i predsjednika Vijeća, te Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
Inicijativa tri parlamentarna bloka se stoga može protumačiti kao odmjeravanje snaga između Parlamenta i Vijeća. Na primjer neki od članova Vijeća poput Angele Merkel ne smatraju da zemlje članice moraju nužno izabrati kandidata parlamentarnog stranačkog bloka.
Jednom izabran, predsjednik Komisije predlaže ostale članove Komisije, koje onda Parlament potvrđuje u cijelosti. Parlament do sada nije nijednom odbacio predložene članove komisije, ali je utjecao na proces imenovanja, npr. kada je Rocco Buttiglione 2004. godine morao povući svoju kandidaturu za povjerenika zaduženog za pravdu, slobodu i sigurnost zbog svojeg stava da je homoseksualnost grijeh. Njegova kandidatura nije prošla u parlamentarnom odboru zbog opozicije parlamentaraca iz redova crvenih, zelenih i žutih.
Ovogodišnji izbori se stoga mogu gledati na dva nivoa: kao borba plavih i crvenih za prvo mjesto u parlamentu, te kao borba parlamenta s Vijećem oko imenovanja predsjednika Komisije. Povjerenici Komisije će odražavati raspored snaga u Vijeću, odnosno 12 povjerenika će dolaziti iz redova plavog EPPa, 10 povjerenika iz redova crvenog PESa, a ostalih 6 iz redova žutog ALDEa, sivplavog ECRa, te dvoje nezavisnih.
Glasovi tamnocrvenog GUE/NGL i zelenog EGP/EFA će postati bitni tek kao potpora pri izboru predsjednika Parlamenta, te pri izglasavanju pozitivnih zakonskih rješenja, ukoliko predsjednik Komisije zaista bude iz redova crvenog PESa. S time se šarena LGBT duga na europskim izborima svela na tri boje i eventualno četvrtu žutu.
