autor:

Darko Vinketa

‘Sigurno je da je došlo vrijeme da Hrvatsku, nakon tri mandata, vodi predsjednik koji ispunjava svoje ustavne obveze i predstavlja sve građane Hrvatske’, kazala je Markić u jučerašnjem intervjuu za Večernji list (KlikKlik).

Izgleda da je jedino Franjo Tuđman zadovoljavao kriterije ove konzervativne vizionarke. Prema tome, potrebno je samo vidjeti kako su neki društveni problemi bili riješeni za vrijeme Tuđmanovog predsjedništva i postat će jasno o kakvoj Hrvatskoj sanja Željka Markić, ali i njezini ideološki kolege.

Što se tiče odnosa crkve i države, pitanja koje je referendum o braku ponovno stavio na dnevni red, stav prvog predsjednika bio je jasan. On je, naime, u potpunosti izjednačavao interese tadašnjeg HDZ-a s interesima Katoličke crkve, grubo kršeći sekularnu narav republike.

Potpuno je izvjesno da i Željka Markić zamišlja sekularnost na sličan način, maštajući o Hrvatskoj kao o crkvenoj državi u kojoj političari pišu zakone nahodeći se mišljenjem Kaptola.

Što bi to značilo u praksi? Nema bračne jednakosti i nema civilnog partnerstva. Ali nema ni vanbračne zajednice, odnosno država regulira samo one odnose koje priznaje dogma Katoličke crkve. Takva je situacija primjerice u Italiji gdje vatikanska enklava i dalje vrši snažan utjecaj na svjetovno zakonodavstvo.

Abortus na zahtjev žene također je onemogućen. Žene vrše pobačaj ilegalno, izlažući tako svoje zdravlje riziku i puneći džepove Markićinim kolegama liječnicima koji pobačaj obavljaju ‘na crno’.

Ovakva je situacija donekle već i prisutna u nekim konzervativnim ruralnim sredinama gdje isti oni liječnici koji se pozivaju na ‘prigovor savjesti’ u javnim bolnicama, u svojim privatnim klinikama posao rade bez prigovora.Takva hipokrizija u Markićinoj Hrvatskoj postala bi općedruštvena činjenica.

Osim što istospolni parovi u takvoj pokatoličenoj džamahiriji ne bi imali nikakvu institucionalnu zaštitu, njihov bi progon, s druge strane, itekako imao institucionalnu podršku. Ako već ne službenu, kakav je trenutno slučaj u Putinovoj Rusiji, onda barem neslužbenu, kakva je bila za vrijeme Tuđmanovog predsjedništva.

‘Da, došlo je vrijeme da Hrvatsku vodi predsjednik koji voli narod koji predstavlja, njegovu povijest, kulturu, vjeru, ustrajnu borbu za slobodu, predsjednik koji je ponosan i zahvalan za priliku da tom narodu služi’, kazala je nacionalistički nadahnuta Markić, premda nije precizirala vidi li sebe u toj ulozi.

Ipak, s Markićevom, ili bez nje, činjenica je da ovakva distopijska vizija hrvatske budućnosti doista postoji kod konzervativnih revolucionara koji već pune dvije godine harače hrvatskim javnim prostorom. U takvoj Hrvatskoj LGBT osobe su samo jedna u nizu društvenih grupa koja se naprosto neće uklapati u viziju ideološki homogene katoličke Hrvatske kakva trenutno živi u snovima Željke Markić.