Tinejdžerska tragedija na daskama

Svaka generacija tinejdžera ima svoje nesretne i mučeničke junake – od Romea i Julije nadalje, međutim malo koje djelo je imalo toliki učinak kao njemačka drama Franka Wedekinda Buđenje proljeća iz 1891., koja tematizira različite aspekte adolescentske seksualnosti koje društvo – a naročito njemačko društvo 19. stoljeća – smatra neprihvatljivima: teen seks, abortus i homoseksualnost.

Djelo (izvorni naziv: Frühlings Erwachen, s podnaslovom “Dječja tragedija”) je njemački dramatičar Frank Wedekind napisao negdje između jeseni 1890 i proljeća 1891, ali nije doživjela praizvedbu do 20. studenog 1906., kada je premijerno prikazana u kazalištu Deutsches Theater u Berlinu, u režiji Maxa Reinhardta. U njemu se kritizira seksualno-opresivna kultura fin de siècle Njemačke i nudi živopisna dramatizacija erotskih fantazija koje su u njoj obrađene. Zbog prirode svog sadržaja, drama je često bila zabranjivana.

Prvi put je postavljena na engleskom jeziku 1917. godine u New Yorku. Ova izvedba je bila pod prijetnjom zabrane, jer su gradske ovlasti tvrdile da je djelo pornografskog sadržaja, no slučaj je završio na sudu koji je odlučio da se produkcija ipak može realizirati – dozvoljena je doduše samo jedna matineja i to za ograničenu publiku.

Djelo sadrži i mladi gay par, Hänschena i Ernsta – Hänschen, draga i senzibilna osoba, zavodi plahog i krhkog Ernsta.

Buđenje proljeća na daske je postavio i hrvatski kazališni enfant terrible, Oliver Frljić, koji je dvije godine za redom uznemiravao građanski “štimung” splitske (a i ne samo splitske!) kazališne scene – 2008. je izbio skandal sa zabranom Bakhi na Splitskom ljetu, a 2009, posljednjeg dana natjecateljskog programa Marulićevih dana publika je rogoborila i protestno napuštala dvoranu prilikom izvedbe “Turbofolk”. Vjerojatno je da su se, što se može procijeniti količinom napuštanja dvorane u dotičnim trenucima, spornima smatrale scene iživljavanja nad ženama, simuliranog seksa, scena iz rodilišta a sve to u kombinaciji svima nam poznatih i domaćih prizora ljudi koji se u trenirkama opuštaju uz hitove  Marinka Rokvića i Seke Aleksić, te u tim istim trenirkama nose zataknute pištolje koje su lako spremni potegnuti. Ta ista predstava je međutim zaslužna i za Frljićev proboj u međunarodne vode: selektirana je ove godine na najprestižniji europski kazališni festival Wiener Festwochen. Na 14. međunarodnom festivalu bez prijevoda, održanom od 13. do 20. travnja 2010. u Užicu, ‘Turbo folk’ je osvojio specijalnu nagradu Ardalion.

Kao zadnju premijeru ove sezone, ZKM nam dovodi Frljićevu verziju Wedekinda, u kojoj redatelj postavlja pitanje ima li, zabranjivan i osporavan, Wedekind danas, 114 godina kasnije, snage ponovno potresti društvene tabue.

Oliver Frljić: “…Čini se da je cijeli represivni sustav, koji je Wedekind kritizirao svojom dramom o seksualnom sazrijevanju mladih, danas znatno suptilniji. Katolička crkva, kao dio tog sustava, ovih dana sve više gubi svoj kredibilitet. Ne treba zaboraviti da i takva, potresana skandalima, crkva i dalje ima neosporan utjecaj na formiranje seksualnog identiteta mladih. Ova predstava je metafora društva istraumatiziranog licemjerjem katoličnih zabrana. Wedekindovi mladi junaci u ovoj predstavi ne sablažnjavanju nas otkrivanjem svoje spolnosti već činjenicom da im je ta mogućnost nasilno oduzeta.”

U predstavi glume: Jadranka Đokić, Ksenija Marinković, Nina Violić, Sreten Mokrović, Krešimir Mikić, Frano Mašković, Pjer Meničanin, Milivoj Beader i Zoran Čubrilo.


Foto: dalje.com


Leave a Reply