autor:

Branimir Lukić

Nakon svoje zadnje srpanjske kolumne, otputovao sam do Antwepena u kolovozu, na neku vrstu LGBT svjetskih igara. Plativši samo željezničku kartu od Zagreba, jer sam se zbog visine svojih primanja, te mjesta boravka u Istočnoj Europi, kvalificirao za stipendiju u sudjelovanju i smještaju. Otplivao sam dvije utrke na natjecanju, što je meni već bio uspjeh, nisam bio diskvalificiran, što je bio dodatni uspjeh, ali najbitniji doživljaj mi je ipak bilo uranjanje u svakodnevicu mojeg domaćina.

On je naime putem interneta upoznao (hetero) majku svojeg budućeg djeteta, te ga sada odgajaju zajedno već pet godina. Ona ima dijete iz prvog braka, htjela je još jedno, ali nije htjela muža, već samo oca. Trebalo mi je neko vrijeme dok naviknem mozak na drukčiji pojam obitelji, odvajanje roditeljstva od partnerstva i u principu sam samo upijao njihov život: rođendansku proslavu, druženje u vrtu, roštilj.

Također sam dobio prijateljski savjet da požurim sa svojim očinstvom, pošto su mi 34 godine. Po belgijskom društvenom satu, očito moram trčati da uhvatim zadnji vlak. Mene je pak vlak odveo nazad za Zagreb. Mentalna re-adaptacija. U Zagrebu se preko interneta traži zasada samo partner, koji automatski podrazumijeva i roditelja budućeg djeteta, koji uz najavljenu nemogućnost posvojenja znači slijepu ulicu.

Kada sam odlazio iz Zagreba za Antwerpen, u sebi sam imao gomilu ljutnje oko bespomoćnosti vezano uz vlastitu situaciju, toliko veliku da je više nisam ni mogao izbaciti van. Oni koji su pratili moje kolumne, znaju da se ljutnja formirala prvo u smjeru mojih hetero prijatelja, zatim ljevice generalno u Hrvatskoj, te vladajuće koalicije, te na kraju i u smjeru LGBT udruga. S nešto vremenske distance mogu reći da je to bila neka nužna posljedica svojevrsnog političkog izlaska iz ormara, unutarnjeg procesa u koji sam bio ulovljen zadnje dvije godine, a da ga nisam bio ni svjestan. Ipak, možda mi treba odmak.

U stalnoj kolekciji Muzeja suvremene umjetnosti nalazi se jedna video-instalacija Ivana Grubića. Ulazite u zatvorenu kutiju i pred vama su dvije snimke. S lijeva su prikazi s prvih prajdova u Beogradu i Zagrebu, gdje se izmjenjuju povici “ubij pedera”, “ubij Srbina”, “ubij ustaše”, a s druge strane četvoro plesača izvodi razne pokrete na trgovima Zagreba. Mozak mora istovremeno da promatra i užas bivanja LGBT osobom na ovom prostoru i sposobnost radosti u takvom okruženju. S tom instalacijom kao da sam si stavio naočale na oči, s lijevim okom gledam užas, s drugim gledam priliku za sreću. Nekako mi je lakše. Znaš da uvijek možeš promijeniti kanal, samim time što si na mjestu gdje možeš gledati takvu instalaciju.

Srećom je Zagreb u kolovozu bio domaćin godišnje konferencije Međunarodne udruge gejeva i lezbijki (ILGA), te sam energiju mogao kanalizirati i u nešto korisno. U zamjenu za volontiranje mogao sam sudjelovati raznim sastancima, a završio sam čak i na radnom sastanku Mreže europskih udruga LGBT obitelji (NELFA). Slušajući o trenutnim projektima upravnog odbora osjećao sam se kao da sam ušao u znanstveno-fantastični film. Ipak, radilo se o seriji “Dragi John”. Ja sam se predstavio rečenicom “ja razmišljam postati roditelj”, a grupa je zatim reagirala promptno i gotovo me ispravila u glas. Zatim sam se i sam ispravio predstavivši se s “ja ću biti roditelj”. Takav osjećaj potpore je upravo divan, tim jači što je rijedak.

A zatim dolazi referendum i ja više ne mogu birati naočale. Rezultat od 65% za definiciju braka kao muškarca i žene je tek nešto malkoc gori od slovenskog, gdje su glasači s 55% glasova odbili uvođenje bračne jednakosti u obiteljski zakon. Pošto je rezultat bio očekivan, moje razočaranje nije bilo preveliko.

Veće razočaranje je došlo nekoliko dana prije. Naime, povodom organizacije marša “Glasam protiv” u Zagrebu se unutar dijela same LGBT zajednice stvorio otpor prema transparentu “Vukovar protiv” napisanom na latinici i ćirilici, što se u Zagrebu i šire u Hrvatskoj tretira kao nepoželjna dvojezičnost. Srećom, transparent se uspio prošetati na maršu, a jedino ohrabrujuće za vidjeti su bila djeca u povorci koja uče ćirilicu: “B je V, a P je R”, slovkalo je jedno dijete naglas.

Legalni okvir za LGBT obitelji je u međuvremenu stigao i do Sabora, a trebao bi dijelom regulirati i ono što Iskra Pejić, psihologinja koja je vodila grupe podrške za LGBT roditelje, opisuje kao najveći strah: “ako se zakonskom roditelju/skrbniku nešto desi, nema zakonskog načina da drugi roditelj/ica ostvari pravo na djetetovu skrb” (KlikKlik). Prema člancima 40. i 41. nacrta Zakona o životnom partnerstvu, predviđen je institut skrbništva za drugog roditelja, a što obuhvaća i zajedničko suodlučivanje i mogućnost odlučivanja drugog roditelja u slučaju životne opasnosti djeteta ako zakonski roditelj nije prisutan.

Zakonski nacrt time rješava situaciju postojećih parova s djecom, te jasno nalaže put planiranja obitelji za nove parove: prvo jedan partner mora postati zakonski roditelj ili skrbnik djeteta, partneri zatim sklapaju životno partnerstvo, te na kraju drugi partner postaje skrbnik. Što to konkretno znači za istospolne parove u sustavu koji legalno ne dopušta umjetnu oplodnju samohranim majkama, a praktično preferira bračne parove ispred samaca pri posvajanju?

Iskustva slovenskih parova sa sličnim važećim zakonom pokazuju da oni izbjegavaju matičara ako se odlučuju za dijete. U Francuskoj je situacija bila slična tijekom petnaest godina koliko je vrijedio ekvivalentni zakon prije otvaranja obiteljskog zakona i uvođenja bračne jednakosti početkom ove godine. Stoga s ovim zakonskim rješenjem će i dalje stajati procjena Iskre Pejić o nastanku LGBT obitelji “uz najveću dozu hrabrosti, pače avanturizma”.

Za još jednu mjericu hrabrosti uputite se stoga u nedjelju u MaMu u Preradovićevu na projekciju filma “Pravo na ljubav” koji prikazuje život LGBT obitelji u šest država Europske unije.