autor:

Darko Vinketa

„Zbog antireferendumske kampanje nećemo objaviti izvore financiranja“, jasno je kazao jučer u emisiji ‘Hrvatska uživo’ Ivan Munjin iz inicijative ‘U ime obitelji’. Iz te inicijative strahuju da bi objavljivanje imena njihovih financijskih donatora te donatore izložilo javnoj kritici. Kažu da neće poslušati Državno izborno povjerenstvo i da neće reći tko ih plaća.

Vrhunac apsurda bio je kada je Ivan Munjin izjavio kako svaka dobronamjerna osoba u javnosti može osjetiti da postoji jedan veliki pritisak na one koji se zalažu za ustavno definiranje braka kao zajednice između žene i muškarca. Zaustavimo se ovdje na jedan trenutak.

Istraživanje objavljeno prošlog tjedna (KlikKlik), koje je obuhvatilo 690 LGBTIQ osoba, pokazalo je kako je čak 73% gej osoba doživjelo neki oblik nasilja. Ove statistike samo pokazuju ono što bi svim dobronamjernim osobama trebalo biti potpuno jasno – LGBTIQ osobe su od samog nastajanja hrvatske države pa do danas, uvijek i bez iznimke – žrtve. Bili smo žrtve za vrijeme Tuđmanove strahovlade, kada u javnom životu nismo smjeli postojati, bili smo žrtve i nakon njega kada smo počeli sudjelovati u javnom životu zbog čega smo nekoliko stotina puta sankcionirani uličnim nasiljem. U toj poziciji žrtve razni Markići i Munjini nastoje nas zadržati i danas pokušavajući ustavnim putem legitimirati našu neravnopravnost.

U takvom kontekstu, u kojem se do prije dvije godine na LGBTIQ osobe bacalo kamenje, reći da postoji ‘veliki pritisak’ na one koji zastupaju unošenje diskriminatorne odredbe u Ustav, potpuno je suludo, neprihvatljivo, van svake pameti i da nije tragično, zaista bi bilo smiješno. Ako se na ‘obiteljaše’ vrši pritisak, što se onda vrši nad onima koji su doslovce kamenovani na splitskoj rivi 2011. godine? Hoće li netko na raznospolni par koji se šeta ulicom baciti kamen ili pepeljaru? Hoće li netko dobiti otkaz zato što je strejt? Hoće li roditelji izbaciti iz kuće svojeg sina jer im je priznao da ima djevojku? O kojim pritiscima, za ime božje, govore obiteljaši?

U državi koja njeguje dugu tradiciju ugnjetavanja i uličnog prebijanja LGBTIQ osoba reći da ste ‘za’ ovakvu ustavnu odredbu zapravo znači prikloniti se dominantnoj struji u Hrvatskoj zbog čega možete očekivati samo pohvale i podršku. Probajte se s osobom istog spola zagrljeni prošetati ulicom pa ćete vidjeti što znači pritisak. Vjerujete, ništa ne pritišće kao kamen ili pepeljara u glavu, a to je ono što ćete dobiti ako se sa svojim istospolnim partnerom ili partnericom zagrlite na ulici. To je ono što je 17% LGBTIQ osoba na svojoj koži provjerilo (KlikKlik). Ipak, pepeljarama i kamenju usprkos, pobornici jednakosti i ljudskih prava danas su javno objavili izvore svojeg financiranja (KlikKlik).

Nasilno guranje obiteljaša u ulogu žrtve, u kojoj oni naprosto nisu, odraz je kulture mučeništva koja svoje korijene ima u povijesti kršćanstva. Prva tri stoljeća nove ere obilježena su masovnim progonima kršćana koji su tada bili podvrgnuti raznim oblicima progona od kojih su neki uključivali i kamenovanje. Isti onaj postupak kojem smo mogli svjedočiti i u 21. stoljeću nove ere na splitskoj rivi. Očigledno je da su se u protekla dva tisućljeća uloge drastično promijenile. Isti oni koji su prije dva tisućljeća bili kamenovani zbog svoje vjeroispovijesti, danas i sami kamenuju zbog nečije seksualne orijentacije.

Kršćani nisu žrtve već čitava dva tisućljeća. Dapače, od srednjeg vijeka pa do danas ne samo da su prestali biti mučenici, već perpetuiraju isti onaj obrazac zbog kojeg su nekada davno i sami bili predmetom politike progona i torture. Umjesto da iz povijesnog iskustva mučenja i progona izvuku pouku da su mučenje i progon neprihvatljivi oblik političkog djelovanja, jedino što su naučili jest sama tehnika mučenja i progona kojom se danas služe u svojim križarskim ratovima protiv svojih sugrađana i sugrađanki.

Ono što bi svakako trebalo iznova i iznova naglašavati jest to da bi sudionici u participativnoj političkoj kulturi trebali izbjegavati stavljanje u ulogu žrtve. Pritisci o kojima govore iz inicijative UIO nisu ništa druge nego argumentirana razmjena mišljenja koja je svakako poželjna u demokratski ustrojenim društvima. Zatražiti od nekog političkog aktera uvid u financijske papire nije i ne bi trebao biti pritisak, već naprosto demokratski uzus kojim se nastoje spriječiti malverzacije u političkoj areni.

Ono što doista jest pritisak fizičko je i verbalno nasilje kakvom smo mogli posvjedočiti prije samo dvije godine na Povorci ponosa u Splitu. Kamenje koje je letjelo na sve strane doista je podsjećalo na davno minula vremena kada su stari Rimljani bezbrižno promatrali kako lavovi proždiru njihove sugrađane i sugrađanke koji su se tada od njih razlikovali po jednom jedinom obilježju – vjeroispovijesti. Svojim političkim djelovanjem kršćani su se uspjeli izboriti za ravnopravnost u društvu. Tužno je vidjeti kako danas s tolikom lakoćom uzimaju kamen u ruke kao da su zaboravili da su nekad davno i sami bili predmetom kamenovanja.

Nekoć su vikali „Kršćane lavovima“, danas viču „Ubij pedera“. Ono što bi svakome trebalo biti jasno jest da su oba pokliča u svojoj naravi mrzilačka i opasna. Pogotovo kada se jedan od tih uzvika prevede u zakonski jezik i unese u najviši pravni akt neke države. Uvjeren sam da bi kršćani koji su smrt dočekali u starorimskoj areni, okruženi razjarenom gomilom poput one na splitskoj rivi, danas bez oklijevanja bili protiv progona kao instrumenta politike.