Queer.hr

Čuli smo glavnu os oko koje se koncentrira retorika obiteljaša – brak je prirodna zajednica žene i muškarca. PR-ovski promućurno, Željka Markić u svakom se trenutku rasprave može vratiti na ideju braka i emotivni, ‘zdravorazumski’  naboj koji se nalazi u središtu te ideje i iskoristiti ga za svoje političke naume. Po svemu sudeći, uspješno.

Ipak, koliko god to bilo taktički promašeno u trenutnom društveno-političkom kontekstu, valja se vratiti na sam koncept braka i pokušati dekonstruirati temeljne predrasude na kojima taj koncept uspijeva mobilizirati nezanemariv dio hrvatskog društva. Prvo i osnovno, ako je brak prirodna zajednica bilo koga, onda bi trebali biti sposobni navesti njegove kemijske veze, njegove gradivne atome i molekule. To naravno ne možemo učiniti jer brak nije prirodni, već društveni konstrukt. Veze od kojih se sastoji nisu vodikove, niti metalne ili pak ionske, već emotivne, političke, hegemonijske – društvene.

Pa ipak, simbolički predznak inherentne ‘prirodnosti’ braka još uvijek je nepovrediv mit u našem društvu kojeg se ne usudi dotaknuti niti jedan politički akter u aktualnom referendumskom prijeporu. Dovesti pod znak pitanja nešto što se u dominantnom diskursu označava kao ‘općeprihvaćeno’ i oko čega se poduzimaju kontinuirani napori stvaranja širokog konsenzusa, opasan je pothvat. Ali ipak, treba se zapitati – tko profitira od ideje ‘prirodnosti’ koja je navodno sadržana u bračnoj zajednici?

Kratkoročno, to su svakako obiteljaši. To je i njihova matična adresa na Kaptolu. Dokle god se Katolička Crkva uspijeva pozicionirati kao zastupnica interesa i vrijednosti većinskog dijela društva, njezini ekonomski interesi neće biti dovedeni u pitanje, Vatikanski ugovori neće se revidirati i legitimnost njezinog djelovanja neće biti predmetom javne rasprave. I oko toga nema i ne bi smjelo biti nikakve sumnje. Iza ‘moralnih’ pobuda i pravedničkog zanosa predvodnika konzervativne revolucije u Hrvata stoji puno manje uzvišeni cilj – novac.

Ali ne treba zanemariti niti širu sliku. I ona je, naravno, ekonomske naravi. Kakva je ekonomska funkcija braka u modernim kapitalističkim društvima? Kapitalistički sistem proizvodnje nameće društvu nekoliko imperativa; prvi je, naravno, podvrgavanje svih tijekova ljudskog iskustva kapitalističkoj logici. Pa se tako npr. prirodno ljudsko iskustvo seksualne i emotivne privrženosti prema drugim ljudima gura u puno manje prirodni društveni konstrukt braka koji tom iskustvu nameće pravila koja nemaju svoju prirodnu osnovu.

Jedno od tih pravila svakako se odnosi na spolni sastav bračne zajednice (‘brak = žena + muškarac“), ali tu su i mnoga druga pravila poput brojčanog sastava bračne zajednice, životnog prostora koji ‘po prirodni stvari’ odgovara takvoj zajednici pa sve to obrazaca ponašanja koje takva zajednica normira, itd. Sve su to društveni konstrukti koji se nadograđuju na tu prirodnu ljudsku potrebu, a koji ne moraju nužno biti (i najčešće nisu) proizvod prirodnog stanja stvari, već su nastali kao proizvod društvenog organiziranja gore navedene prirodne ljudske potrebe za intimnošću u društvenu instituciju braka.

Drugi je imperativ kapitalističkog sustava proizvodnje u službi osiguravanja održivosti prvog. Kapitalizacija ljudskog iskustva nužno stvara hijerarhijske odnose prisutne na svim razinama društvenosti. Brak kakvog je trenutno moguće sklopiti u Hrvatskoj u svojoj je srži patrijarhalan i to ima svoju svrhu u kapitalističkom sustavu. Na isti način na koji patrijarh vlada nad obitelji, elite nacionalne države vladaju nad svojim građanima, poslodavac vlada nad svojim zaposlenicima i sl. Hijerarhija mora biti naturalizirana od najranije socijalizacije i kroz instituciju braka. Zbog toga je obitelj kakva je trenutno normirana u hrvatskom zakonodavstvu glavna tehnologija kojom se moć proizvodi i provodi. Uvođenje promjena u tako zamišljenu obitelj na način na koji se više ne može jasno odrediti tko u obitelji ‘nosi hlače’, odnosno nosi li ih itko, predstavlja opasnost za ekonomske interese društvenih elita koje ‘nose hlače’ na makrorazini.

Koristeći se društvenim konstruktom braka, država nastoji ljudsku seksualnost strukturirati i tako omogućiti njezino pripajanje kapitalističkom sistemu proizvodnje. Time se zanemaruje činjenicu da je intimni odnos jednako dinamičan, pregovaran i nikada do kraja dovršen proces, kao što je uostalom i bilo koji drugi oblik socijalne organizacije. Upravo je ovakva nasilna integracija emotivnog aspekta ljudskog iskustva i političkog aspekta institucije braka omogućila obiteljašima da upravljaju političkim odnosima istovremeno se pozivajući na emotivne odnose.

Ovdje dolazimo do glavnog koncepta koji je trenutno sposoban pomrsiti račune dominantnim ekonomskim akterima – queer. Queer prepoznaje fundamentalnu neprirodnost svake zajednice, pa tako i bračne. Jasno mu je da svaki oblik društvenosti, pa tako i brak, zahtijeva mobilizaciju čitavog niza društvenih konstrukata koje ovaj članak, pa makar i samo djelomično i nepotpuno, pokušava identificirati. Ipak, valja naglasiti kako nije svaki društveni konstrukt nužno loš ili opresivan. Dapače. Radi se samo o tome da se queer nastoji odmaknuti od postojećih oblika društvenosti i izgraditi nove oblike kroz koje onda može kritički sagledati dominantne strukture. Te dominantne strukture u aktualnoj raspravi glede referenduma višestruke su. One obuhvaćaju ne samo brak i obitelj, već i proizvodne odnose, legislativne pristranosti i brojne druge društvene strukture koje se nastoje nametnuti kao prirodne iako su ih rodno i klasno privilegirane skupine odavno kontaminirale svojim interesima i predrasudama.