Queer.hr

Podsjećamo, Papa Franjo izjavio je kako ideološki kršćani boluju od ozbiljne bolesti (KlikKlik). Budući da ovakva izjava dolazi od vrhovnog poglavara Katoličke Crkve, koji je prema katoličkoj dogmi nepogrešiv u svojim procjenama, svi hrvatski katolici i katolkinje trebali/e bi se zapitati na kakav će to referendum izaći 1. prosinca.

Nepogrešiv ili ne, Papa Franjo ovog puta nikako nije pogriješio u svojoj dijagnozi budući da postupanje UIO doista ima nekoliko elemenata simptomatičnih za voajerizam – duševno oboljenje koje se manifestira tako da osoba koja je voajer dobiva seksualnu zadovoljštinu u promatranju drugih ljudi.

Ne samo da se UIO želi referendumskim putem pozicionirati kao nadgledatelj spavaćih soba hrvatskih građana i građanki, već svoj voajerizam želi nahraniti i na samim biračkim mjestima gdje će moći svakog pojedinog birača dobro promotriti dok ubacuje papir u kutiju. Nema sumnje da na podsvjesnoj razini ovakav zahtjev doista proizlazi iz neke vrste seksualne naslade koja se kod ideoloških kršćana javlja svakog puta kada su u prilici nešto nadgledati; bilo da se radi o životima istospolnih parova, ili o samoj referendumskoj situaciji.

Ta referendumska situacija ovoga je puta vrlo specifična budući da pregovara granice između privatnog i javnog. Naime, s jedne strane sam referendum je javni događaj, a s druge strane sadržaj referendumskog pitanja odnosi se na regulaciju privatnog života LGBT obitelji. Izvjesno je da homofobni pojedinci, koji su život proveli ciljano se distancirajući od gej i trans osoba, u glavi imaju krajnje pojednostavljenu percepciju npr. gej muškarca, gledajući ga na krajnje seksualiziran način – slično kao što mizogini muškarac na žene gleda isključivo kao na seksualne objekte.

Tako se ljudska spolnost obavija velom mističnosti, a seksualni Drugi postaju predmetom istovremenog preziranja, ali i fetišizacije. U homofobnim socijalnim okruženjima homofobija se ne odnosi samo na odbacivanje homoseksualnih pojedinaca i praksi, već i na regulaciju heteroseksualnih muškaraca koji svoju heteroseksualnost moraju kontinuirano potvrđivati. Homoerotski imaginarij tako postaje izričito zabranjen te mu se dodjeljuje svojstvo tajanstvenosti zbog kojeg je često predmetom skrivenog interesa krajnje homofobnih pojedinaca koji su trenutno okupljeni pod paskom „građanske“ inicijative „U ime obitelji“.

I doista, nakon čitavog života provedenog u socijalnim situacijama gdje je svaka naznaka homoseksualnosti strogo sankcionirana, ovaj referendum pokazao se kao idealan ispušni ventil za sve homofobe koji napokon imaju opravdanje da javno govore o homoseksualnosti. Pod egidom zaštite heteroseksualnog braka, svi ovi homofobi napokon mogu zadovoljiti potrebu da izuste riječ „homoseksualnost“ u javnosti; u kafiću, u tramvaju, u eteru, u crkvi, ispred biračkih mjesta, itd. Prije ove referendumske inicijative inzistiranje na takvim temama u homofobnim skupinama moglo bi se interpretirati kao latentna homoseksualnost te sankcionirati socijalnim isključivanjem, ili čak nasiljem.

Naravno, to ne znači da su svi homofobni nužno gej, već se samo odnosi na operacionalizaciju dobro poznate spoznaje o psihologiji čovjeka, a to je da ono što je zabranjeno nužno postaje privlačno.

Međutim, ravnopravnost svih građana Republike Hrvatske nije nešto što bi se trebalo koristiti kao ispušni ventil za liječenje frustracija nastalih uslijed čitavog života provedenog u mraku dogmi i proizvoljnih moralnih kodova. Gore navedeni psihološki mehanizmi dobro su poznati svakom specijalistu kliničke psihologije te je stoga klinička ustanova daleko prikladnije mjesto za traženje pomoći od biračkih mjesta.

Upravo ovakav psihološki mehanizam stoji iza zahtjeva UIO da prisustvuje biralištima, odnosno iza čitave referendumske ideje. Nakon toliko godina autocenzure i samoprijegora, ukazala se prilika za promatranjem, nadgledanjem i govorenjem o seksualnosti. Ne čudi da će onaj kojemu je razgovor o seksualnosti cijeli život bio zabranjen, kada napokon o njoj progovori izreći glupost kao što je ona da društveni konstrukt poput braka može biti prirodna zajednica bilo koga. Radi se o institucionaliziranim dogovorima oko toga kako regulirati međuljudske odnose, a u društvenim dogovorima nema ničeg prirodnog.

Sada kao društvo imamo dovoljno znanja da preispitamo neke od dogovora do kojih smo došli u dalekoj povijesti kada takvim znanjima nismo raspolagali. Jedan od takvih dogovora jest i taj da je brak zajednica između žene i muškarca. Budući da se promijenilo znanje na temelju kojeg smo takav dogovor postigli, neminovno je da će se promijeniti i sam dogovor. Bolesni pojedinci kakve identificira Papa Franjo mogu eventualno ovakav razvoj događaja usporiti, ali ga nikako ne mogu zaustaviti.  Zaokruživanjem „NE“ na referendumu zaokružujemo za prednost znanja pred dogmom.