autor:

Darko Vinketa

„U ime obitelji“ se unazad nekoliko tjedana čak i deklarativno odmakla od svojeg početnog gesla kako se ne radi o inicijativi protiv nečega, već za nešto. Dok su u počecima svojeg djelovanja kategorički (i strateški) zazirali od samog korištenja riječi „protiv“, sada su odjednom bezrezervno protiv čitavog niza aktivnosti koje poduzima Vlada, ali i civilno društvo: protiv su  Prijedloga zakona o životnom partnerstvu (koji je potpuno u suglasju s njihovim prvotnim zahtjevima da se ograniči pravo na riječ „brak“), a protiv portala CroL.hr podižu kaznenu prijavu. (KlikKlik) Za jednu inicijativu koja nije protiv nečega, svakako se radi o visokoj učestalosti protivljenja.

Takvo postupanje inicijative „U ime obitelji“ ne iznenađuje ako uzmemo u obzir da su njezini najistaknutiji članovi do prije svega nekoliko mjeseci bili uvjereni kako je neutralan rječnik i politički korektna retorika dovoljno snažno oruđe da se iznese na površinu homofobija jednog dijela hrvatskih građana. Međutim, sada kada ih je postupanje sekularne Vlade, koja se nije priklonila zahtjevima klerikalnih inicijativa, zateklo nespremne, odjednom su i više nego spremni napustiti korektnost i napokon biti ono što su oduvijek i bili – protiv.

Ipak, ono što se nije promijenilo u njihovom načinu postupanja jest morbidna fascinacija zakonodavstvom; institucija referenduma, Ustav, Obiteljski zakon te sada i Kazneni zakon očito su predmetom fatalne privlačnosti ove inicijative. I dok se u pravnoj državi svakako i očekuje rješavanje tekućih prijepora kroz demokratske institucije, ovakva fascinacija sudstvom i zakonodavstvom ipak krije jedno ideološko naličje koje nije karakteristično za liberalne demokracije – autoritarnost.

Naime, dok su gej i trans osobe u Hrvatskoj naviknute da im država ne priznaje mnoge aspekte njihovih života (što će novi zakon tek djelomično promijeniti), pripadnici konzervativne hrvatske javnosti su sve svoje životne situacije naučili ratificirati kod države; kod matičara, kod liječnika, kod odvjetnika, kod poreznika, itd. Tako se razvio svojevrstan štokholmski sindrom u kojem Željka Markić i njezini simpatizeri odbijaju skrenuti pogled s države i zakona i pokušati barem neke dijelove svojih života regulirati sami.

LGBT obitelji naučile su s vremenom da je za dobro funkcioniranje obitelji više potreban vlastiti angažman, nego zakonsko nazivlje te da ih zakoni ne sprječavaju da svoje odnose nazivaju onim imenima za koja sami procijene da ih najbolje opisuju. I dok će bolja zakonska regulativa svakako poboljšati i položaj LGBT obitelji u hrvatskom društvu, mi ipak znamo da neki aspekti ljudskog života ne moraju nužno biti normirani zakonima da bi funkcionirali.

U inicijativi UIO to ne znaju. Sasvim suprotno, pozivaju se na sve moguće i nemoguće zakone kako ne bi došli u situaciju da sami definiraju što njihova obitelj jest – umjesto da čitavo vrijeme vlastitu obitelj definiraju onime što ona nije. S obzirom na toliko snažnu javnu kampanju, a sada i sudski postupak, kojima nastoje očuvati privilegiranu zakonsku poziciju svojih obitelji, zaista postoji opasnost da na kraju svih referenduma i tužbi shvate da jako dobro znaju što njihove obitelji nisu, ali da ne znaju ni prvu stvar o tome što njihove obitelji jesu.

U takvoj se situaciji prije ili kasnije nađe svaka autoritarna ličnost. Nakon čitavog života provedenog u fascinaciji s raznoraznim autoritetima koji im govore što trebaju činiti i kako se ponašati – nađu se u situaciji u kojoj ti autoriteti počinju izlaziti iz uskog spektra ideološki konstruirane društvene stvarnosti i postanu zainteresirani za društvo onakvo kakvo ono doista jest – npr. za LGBT obitelji koje postoje neovisno o tome što o njima kaže Ustav. I što onda? Kako početi samostalno vrednovati vlastite živote u trenutku u kojem se više ne mogu osloniti na svoje autoritete jer su se čak i oni odmakli od uskih okvira koji toliko očito ne odgovaraju stvarnosti?

Prva strategija je svakako poricanje. UIO ne prihvaća činjenicu da Ustav nije sklon njihovim zahtjevima. Sada hrle s jedne državne institucije na drugu ne bi li barem od nekoga dobili potvrdu svoje privilegiranosti. Tužba protiv portala CroL.hr samo je jedan u nizu pokušaja da se, pa makar i u kaznenom postupku, autoritarno i zakonski definira njihova predodžba o tome tko su.

Ipak, na kraju dana, kada svaka borba protiv vjetrenjača propadne, posljedice ovakve fatalne privlačnosti prema autoritetima rezultirat će neizbježnom situacijom u kojoj će ti vječni zaljubljenici u autoritete po prvi puta morati reći tko su, umjesto tko nisu.