Zašto LGBT aktivisti ne skidaju ploče s državnih institucija?
autor:
Darko VinketaKompjuterske igre s LGBT porukom? Zašto ne!
Ministarstvo uprave uskoro će u javnu raspravu pustiti Zakon o životnom partnerstvu koji bi po prvi puta u povijesti hrvatske države, pa makar i djelomično i uz mnogo nedostataka, zaštitio naše obitelji. (KlikKlik)
Od 2003. na snazi je Zakon o istospolnim zajednicama koji se, usporedbe radi, sastoji od 22 članka, dok Obiteljski zakon ima 368 članaka. To znači da su LGBT obitelji sve do sada uživale oko 6% zaštite koje uživaju heteroseksualne obitelji. Prije 2003. godine LGBT obitelji u državnim aktima nisu ni postojale, a sve do 1977. godine Socijalistička Republika Hrvatska je LGBT obitelji nazivala protuprirodnim bludom. I dan danas još uvijek je nazivanje LGBT obitelji „partnerstvom“ napredak u usporedbi s prethodnim nazivom za naše obitelji – „ništa“.
Možemo li zamisliti što bi se dogodilo kada bi Ministarstvo branitelja odlučilo branitelje nazvati nekim drugim imenom – primjerice jedinicama oružane borbe. Što bi branitelji rekli kada bi se, umjesto Zakona o pravima hrvatskih branitelja, njihova prava regulirala Zakonom o pravima jedinica oružane borbe te kada ta prava ne bi bila u nadležnosti Ministarstva branitelja, nego Ministarstva uprave, primjerice. Što bi napravili kada bi se za njihove životne situacije koristili eufemizmi koje država koristi za naše životne situacije?
Nije li definicija braka životno partnerstvo, jednako kao što je i definicija rata, oružana borba i to na isti način na koji je definicija razvoda, raskid životnog partnerstva. Pa ipak, LGBT osobe neće stupati u brak, nego u eufemizam braka, odnosno taj brak neće razvoditi, već će ga raskidati.
Eufemizam se koristi za nešto čije bi pravo ime moglo nekome nanijeti uvredu ili nelagodu. Kako bi branitelji reagirali kada bi se država njima obraćala s nelagodom, kao što se već godinama obraća LGBT osobama? Kako bi reagirali kada im se država niti ne bi obraćala, kao što je to i bio slučaj s LGBT osobama sve do 2003. godine i neslavnog Zakona o istospolnim zajednicama? Čekići bi tada zaista bili eufemizmi za ono što bi (neke) braniteljske udruge u tom slučaju poduzele.
Pa ipak, braniteljska se prava i dalje nazivaju braniteljskim. Jedino što se promijenilo jest to da se prava srpske manjine počinju tretirati kao ljudska prava. I odmah se postavlja ultimatum Vladi: „Skinite ćiriličnu ploču da je ne bi skidali branitelji iz čitave Hrvatske“ (KlikKlik). Zašto onda od udruga koje se bore za prava LGBT osoba nije došao ultimatum: „Nazovite naše obitelji pravim imenom da ne bi ploče na Ministarstvu uprave skidale gej i trans osobe iz čitave Hrvatske“?
Tome je tako iz nekoliko razloga. Prvi i osnovni; gej i trans osobe u Hrvatskoj znaju iz prve ruke kakve su posljedice nasilja, a udarati čekićem po staklenoj ploči jest nasilje. Mi znamo kolika je snaga šake pa nam stoga ne pada napamet šakama na one za koje smatramo da nam čine nepravdu. Jer za razliku od Zakona o nacionalnim manjinama, koji s hrvatskim braniteljima nema nikakve veze, Zakon o životnom partnerstvu i svi njegovi nedostaci doista imaju veze s nama, pa svejedno nećemo zbog tih nedostataka čekićima navaliti na Ministarstvo uprave.
Iako nad LGBT obiteljima država zaista i čini nepravdu, odbijajući ih uopće nazvati obiteljima (i njihovu polovičnu zaštitu povjeriti Ministarstvu uprave), nikakvo skidanje ploča nije se dogodilo, a vjerujem da je sama ideja gej aktivista, kako se naguravaju s policijskim službenicima da bi maljem lupili po zgradi državne institucije, gotovo pa i nezamisliva. Iako je mnogo ljudskije razbjesniti se zbog nepravde prema vlastitoj obitelji, nego zbog toga što se tvojem susjedu život nastoji učiniti lakšim, nema ni govora o čekićima i ultimatumima sa strane LGBT udruga. Tabla na Ministarstvu uprave još uvijek je čitava, a takva će i ostati.
Komentirajte!