autor:

„BOY je priča o mladom dječaku i svijetu koji je stvorio za sebe. On pronalazi ljepotu u stvarima koje se uglavnom povezuju s djevojčicama, ali to nije razlog zbog kojih mu se te stvari sviđaju. Sviđaju mu se ‘jer su lijepe’. Ovo su portreti mojega sina slikani u periodu od šest mjeseci. To su fotografije o njegovom unutarnjem svijetu i stvarima koje se iz njega manifestiraju; o onome u što vjeruje čak i onda kada mu društvo kaže drugačije.

Ono što je počelo kao dokumentiranje njegovog svakodnevnog života i opažanje njegovog teatralnog malenog svijeta pretvorilo se u ispitivanje onoga što je dječacima dozvoljeno da budu prije nego što ih svijet promijeni i oblikuje u neku verziju onoga što znači biti muškarac u našem društvu“

Tako je svoju izložbu opisala Parisa Taghizadeh, britansko-iranska fotografkinja koja trenutno živi u Aucklandu u Novom Zelandu. U svojoj najnovijoj izložbi fotografija „BOY“, Parisa nam nudi pogled u svijet jednog djeteta koje društvo još uvijek nije uspjelo ukalupiti u neku od rodnih izvedbi koje se u našem društvu smatraju prikladnima, prihvatljivima, „prirodnima“ ili „normalnima“. U društvu u kojem se „normalnost“ neprestano fetišizira i u kojem svakodnevno svjedočimo fatalnim posljedicama koje takva fetišizacija ostavlja na neke pojedince, izložba „BOY“ više je od uobičajene umjetnosti koju ćete pronaći u svojoj obližnjoj galeriji. Radi se o priči koja se tako rijetko priča – priči o djetinjstvu koje se događa upravo onako kakvo ono jest; u trenutku, bez normi, bez društvenih konstrukata, simboličkog nasilja, plavoga i ružičastoga i uopće svega onoga čime svakodnevno sputavamo našu djecu i tjeramo ih da što brže uđu u orodnjeni svijet spolnih ograničenja i sankcija za rodni neposluh.

Istovremeno, ovo je i priča o kazalištu. Jer nije li predstava upravo ono što rod zapravo jest? Puka izvedba iza koje ne stoji ništa drugo osim sjećanja na našu majku koja nam za rođendan kupuje autić, koja nas uči kako dječaci pišaju, kako se oblače, kako se ponašaju. BOY je dječak čije će sjećanje na djetinjstvo biti drugačije i koje će postati ono što želi, a ne ono što društvo želi da bude. Nije li naša dužnost osigurati mu svijet u kojem će kada odraste nastaviti biti ono što jest? Mora da je tako.