autor:

Karla Horvat Crnogaj

Jučer se otvorilo treće izdanje Ganz novog festivala, koji u prostorima SCa obitava do 22. rujna. Sutra se otvara zanimljiva izložba francuskog dvojca Mouvisintu koji spajaju nomadski svjetonazor i propitivanje svih ostalih, naročito žanrovskih granica.

Mouvinsitu je šesti projekt ovog kolektiva koji je rezultat suradnje Borisa Gibéa i plesača i filmaša Florenta Hamona. Djelujući na granici umjetničkih disciplina pristupalo kroz prizmu koreografije i vizualnih umjetnosti, razvijali su ga tri godine. Otvorenje izložbe kolektiva na rasporedu je 16. 9. u 21.30 u velikoj dvorani teatra &TD, a možete ju pogledati u predvorju teatra do 19. rujna.

Q.hr: Kako je došlo do suradnje Florent-Boris? Florente, ti si  se pridružio skupini 2004, što te je privuklo?

Obojica dijelimo zajedničku povijest putujućeg cirkuskog života kao i želju da prevaziđemo tu vrstu izričaja i krenemo ka stvaranju novog oblika plesnog izričaja. Upoznali smo se prije petnaest godina i počeli stvarati kratke filmove i razvijati nove pokrete. U ovom projektu želimo nastaviti s dosadašnjim izričajem sagledavajući ga ne kao rezultat već kao proces. Nastojimo biti što bliže činu stvaranja, stanju krhkosti i osluškivati okolinu, kao i napajati se raznim okolnostima u kojima rad nastaje. Mi smo cirkuski umjetnici ali i plesači, koreografi, vizualni umjetnici, scenografi, video umjetnici a ponekad i učitelji.

Istražujemo nova područja reprezentacije kao i područja ispreplitanja jezika pozornice i slike. Upravo se na tim područjima očituje point ovog rada – u trenju njegovih raznovrsnih medija:  izložba postaje performativna ako se u nju uključi proces stvaranja, film koreografija ako dovedemo u fokus tehnike kadriranja i Mise en abyme kinematografskog jezika. Svaka etapa rada je zamišljena kao zasebno umjetničko djelo koje uključuje kontekst u kojem je nastalo ili bilo prikazano. Takav pristup omogućava nam zauzimanje distance i vanjskog gledišta a da nismo izašli iz okolnosti u kojima je djelo nastalo ili se odvija.

Q,hr: Hibridne i novocirkuske forme još se bore za svoju poziciju među izvedbenim umjetnostima. U Francuskoj je takav izričaj međutim čini se već stekao svoju poziciju?

Da, suvremena cirkuska scena je prilično važna u Francuskoj.

Q.hr: Djelovanje na području hibridne umjetnosti i nomadski stil života a ponekad i sama pozicija na društveno konstruiranoj  granici umjetnosti i zabave – kako biste definirali svoju inspiraciju i izričaj s aspekta nekonformizma i poigravanja s normama i pravilima izvedbenih umjetnosti?

Naš proces stvaranja proizlazi iz okolnosti našeg životnog stila koji je sve nestabilniji (a posebno u smislu preispitivanja pozicije umjetnika u društvu). U ovom projektu ostavljamo prostore tijelima koja  se mijenjaju u skladu s okolišem koje ih uvjetuje. Jezik tih prijemčivih tijela počiva na ideji krhkosti, gubitka orijentira i snage ponovne prilagodbe  u prostoru u kojem  obitavaju. Upravo smo zato odlučili ne raditi u crnoj kutiji kazališta. Dosada smo putovali i tražili napuštena mjesta poetski dekadentnu arhitekturu i onu koja je izgubila povezanost sa stvarnošću ali koja zato stvara nov prostor za poetiku koja nas insprira pa tamo snimamo kratke filmove. Radionice koje radimo ili snimanje filma također su dio procesa rada jer nam dopuštaju preispitivanje vlastitog rada i djelovanja u drugačijim kontekstima.

Nadahnjuje nas fotografija Gregorya Crewdsona, Gilberta Garcina i Teuna Hocksa. Dodat ću da na pozornici stalno pokušavamo dostići  atmosferu i dubinu filmova Andreia Tarkovskog i Roya Andersona. Još jedan izvor inspiracije su i stripovi Marca Antoinea Mathieua zbog načina na koji se poigrava konvencijom stripa.

Qhr: Gubitak kontakta sa stvarnošću jedan je od motiva izložbe. Nudi li on pogled na novi sloj realnosti koji se razvija tehnologijom ili je pesimističan u pogledu nezaustavljive otuđenosti pojedinca?

Koreografsko i plastično istraživanje snova s ciljem stvaranja fikcije pojmovima tragova, gubitka referentnih točaka i značenja identiteta – u toj su igri ogledala burleska, paradoks, zbunjenost, nekoherentnost, otuđenje i apsurd oruđa za izradu promjene identiteta, zamućivanja granica stvarnosti i fantazije, snova i za otvaranje novih poetskih prostora. Naša je tajna misija otkriti kako se boriti protiv diktature slike i kako pristupiti senzualnijem iskustvu i autentičnijoj stvarnosti.

To je zapravo rad u tijeku a naš je glavni zadatak dovesti ga do što daljeg stadija, zajedno sa suradnicima i u raznim uvjetima. U bližoj budućnosti,  pristupajući radu istim sredstvima – filmom, site-specific instalacijama i pravilima koreografije, namjeravamo prigrliti novu perspektivu, primjerice surađujući s drugim plesačima.

Q.hr: Kako koristite filmsku montažu kao sredstvo prikaza mentalnog procesa?

Film je uvijek bio neproničan u procesu montaže onoga što se događa u našoj podsvijesti. Mi želimo uvijek raditi poštujući pravila medija. Za izvedbeni dio odlučili smo koristiti kazališnu mašineriju kao da snimamo film ne bi li dodali svetiju i dublju dimenziju snazi slike i reprezentacije, ne bi li ih dodirnuli i postali njihovim dijelom, što je i Tarakovsky zagovarao u vrlo spiritualnom pristupu svom radu.

Q.hr: Kako biste pozvali publiku – s kojim očekivanjima i mislima da dođu? Ili možda bez njih?

Htjeli bismo stvoriti okruženje i pozvati publiku u kolektivno sjećanje. Da pogledaju svijet koji je u propadanju  i otvore put krhkosti tijela kao što burleska otvara put tragici.