autor:

Naizgled jedna vrlo prosta, obična rečenica koju valja imati u rezervi “antibiotičnih” rečenica koje mogu umiriti ili ubiti virus nepodnošljive sadašnjosti. Nelakoće postojanja i slično.

Puno snage treba da se uzme u obzir vlastita nemoć. Vlastita nedovoljnost. Pogrešnost. Neizraženost. Nije lako priznati samome sebi da su te i ideologija i reklama zafrknuli. I majka i poslodavac i ljubavnik. Da te nisu voljeli dovoljno, barem onoliko koliko si “mislio da zaslužuješ”.

Nije lako priznati samome sebi da se zapravo ne znaš zauzeti za sebe samog, da to “vrijeme” koje nije na tvojoj strani zapravo i nema toliku moć koliku si joj dao. Priznati da vremenska prognoza zapravo nikada i nije oblikovala tvoj dan, da je tvoj “vremenski argument” jednostavno preuzet, nasljeđen.

Gotovo je nezamislivo osuditi samog sebe s obzirom na to da se ne znaš brinuti o sebi samome. Da svaki dan sa sobom i sa svijetom oko sebe potpisuješ nove “zakone” i/ili uspostavljaš mirovne pregovore samo da se unutarnji rat – stiša.. Međutim, upravo – s obzirom na te sve “nedaće” – to ipak moramo napraviti sami sa sobom.

Sklopiti pakt o amnestiji, o oprostu samome sebi.

I prihvatiti neke jednostavne postulate: jesti kada si gladan, piti vodu kada si žedan, ne misliti da imaš nad ičim kontrolu, jesti da biste živjeli a ne živjeti da biste jeli.

I uzimati život for what it is. Tako nekako. A nekada i nikako.