autor:

Karla Horvat Crnogaj

Nicole Davison, zamjenica veleposlanika Velike Britanije u Zagrebu, na slici uz glavnog urednika PinkNewsa na Queer.hr-ovoj međunarodnoj konferenciji o LGBT temama u medijima održanoj ovoga svibnja, u Zagrebu je već godinu i pol. Razgovarali smo s njom s obzirom na ulazak u EU i zakon o brakovima koji je trenutačno u postupku u Velikoj Britaniji te se očekuje da će biti uvedeni ovaj tjedan.

Qhr: Velika Britanija je imala zanimljiv razvoj obiteljskog zakonodavstva s aspekta LGBT prava. Prvo su uvedena civilna partnerstva, ne bi li se s vremenom uspostavio potpuno jednak raspon prava kao i u brakova, i upravo je sada u tijeku proces uvođenja istospolnih brakova.

N.D.: Velika Britanija zapravo je imala jedno jako brzo putovanje što se tiče LGBT prava. Homoseksualnost je legalizirana 1963. Prvi se Pride u Londonu održao 1974. Civilna partnerstva, što dakle nisu brakovi, nego posve registrirano partnerstvo, su uvedeni 2004. godine. A sada je zakon o istospolnim brakovima u procesu, da.

Qhr: Zašto pravna lobiranja ne kreću odmah s istospolnim brakovima?

N.D.: Mislim da je često slučaj polaganog uvođenja onoga što društvo može prihvatiti. Civilna partnerstva su korak do braka, bitan korak u razvoju prava. Mnogi koji jesu pak u civilnim partnerstvima, ne žele brak.

Qhr: Zašto onda ih onda ne omogućiti i raznospolnim parovima?

N.D.: To je dobro pitanje. Rekla bih da je sa raznospolnim parovima situacija ta, da je brak uvijek bio opcija, ukoliko žele pravno registrirati svoje partnerstvo. Brak je uvijek bila opcija

Qhr: No, postojale su inicijative..?

N.D.: Da, jesu, no nisu daleko dospjeli. Postojali su parovi koji iz određenih razloga nisu htjeli brak, nego su htjeli civilno partnertsvo. Debata nije dospjela baš daleko, jednostavno.

Qhr: Brak je povezanija institucija s crkvom u Velikoj Britaniji no u Hrvatskoj. Možete li to malo pobliže objasniti našim čitateljima?

N.D.: Da, vjerski moment je onaj koji razlikuje zakonodavstvo. Civilna partnerstva znače pravnu registraciju pred matičarem. Ukoliko ne želite vjersku ceremoniju, pred njime se također sklapa i brak. Ono što novi zakonski prijedlog za istospolne brakove unosi jest mogućnost da imate vjersku ceremoniju ukoliko to želite.

Qhr: Postoje li ikakva druga prava koja su isključena iz raspona koji pruža civilno patrtnerstvo?

N.D.: Ne. Ukoliko se nalazite u civilnom partnerstvu, imate pravo na posvajanje, odlučivanje o životu i smrti partnera, ukoliko umrete, vaša imovina, osim ako ne napišete oporuku, izravno ide vašem partneru – što su sve prava kao i unutar braka.

Qhr: Što se tiče roditeljskih prava – kako su oni naznačeni u rodnim listovima djece, primjerice?

N.D.:  Onako kako to odluče roditelji. Postoji više opcija. Možete imati majku i oca, anonimnog donora, oba partnera – sve ovisi o roditeljima kako žele da se naznače odnosi na potvrdi.

Qhr: Budući da smo sada gotovo ‘u istoj državi’ – koje su opcije za hrvatske državljane?

N.D.: Velika Britanija provodi određenu tranzicijsku kontrolu. Što znači da hrvatski državljanin koji želi doći raditi u Veliku Britaniju, to neće moći učiniti odmah, ili mora ispuniti određene kriterije. Postoji nekoliko kategorija koje to omogućavaju. No, ukoliko aplicirate za imigraciju na osnovu partnerstva s britanskim državljaninom ili osobom koja ima imigracijski status u Velikoj Britaniji, to je svakako moguće – samo trebate ispuniti nekoliko kriterija, poput toga da se dokaže određeno trajanje veze i slično. Poštujemo prava obitelji, prava na zajednički život.

Qhr: Dakle također i ako Hrvat stekne imigracijski status, doseliti se može njegov partner?

N.D.: Da.

Qhr: A što ako se registriraju u Velikoj Britaniji – kakav to pravni utjecaj ima u drugim državama EU?

N.D.: To ovisi o zakonima u dotičnoj državi. Partnerstvo sklopljeno  u Velikoj Britaniji će biti prepoznato u Francuskoj, Švedskoj i Njemačkoj, primjerice.

Qhr: Mislite li da bismo u narednih nekoliko godina moći očekivati određen pravni standard prepoznavanja LGBT obitelji na razini čitave Unije?

N.D.: Da, mislim da bi se to moglo očekivati. Jedan od fundamentalnih ljudskopravaških prioriteta Europske Unije jest da se manjinska, a time i LGBT prava, poštuju, pa tako i da se pruže sva prava kao i raznospolnim obiteljima. Velika Britanija posve stoji iza toga – pokušava svugdje gdje je prisutna podržavati LGBT prava – te smatramo da to treba biti i dio i EU politike.