autor:

Branimir Lukić

Unazad dva tjedna sam razvio specifičnu reakciju kada mi bliske (hetero) osobe počnu govoriti da se oko pune ravnopravnosti treba strpiti. Uspio sam dosada pokazati srednji prst, opsovati, optužiti ih za homofobiju, odsustvo suosjećanja, ali se kraj njih na kraju uvijek osjetim usamljenim u svojoj ljutnji. Komunikacija s njima me podsjeti da živimo u dvije realnosti. Ipak, kada se (ponekad) smirim, sjetim se da svi skupa živimo u zemlji političkih neznalica, sveprisutne homofobije i političkog govora gdje se uvijek nađe neka manjina koju treba diskrimInirati da bi se određena elita učvrstila na vlasti.

Javni komentari situacije oko referenduma “U ime obitelji” i novog Zakona o registriranom partnerstvu možda najbolje oslikavaju poziciju različitih pojedinaca i organizacija, premda nekih većih iznenađenja nema. Jedini direktan odgovor njihovoj javnoj akciji je bio Marš za bračnu jednakost koji je okupio oko 500tinjak ljudi na Markovom trgu, a Sanja Juras iz Kontre mora da se osjećala kao papagaj ponavljajući za svaki mikrofon da se zalaže za punu ravnopravnost, što uključuje i bračnu i izvanbračnu zajednicu. Sam čin odlaska na Markov trg je bio vrlo simboličan, jer je pokazao gdje se vodi druga etapa bitke za ravnopravnost.

Naime, ovogodišnji prajdovi u Splitu i Zagrebu su već potvrdili prošlogodišnji rezultat: Vlada stoji iza prava LGBT osoba na javni skup. I premda je bilo pojedinačnog nasumičnog nasilja prema LGBT osobama nakon prajda obje godine, sama šetnja povorke ponosa je prošla bez problema, jer policija zapravo zna odraditi svoj posao kao i svaki put kada je u gradu nogometna utakmica visokog rizika. Trebala je samo politička volja da se izda naredba.

“Riva je naša”, što je bio slogan prošlogodišnjeg splitskog prajda je sada i istina. Naš je i Zrinjevac s petnaestak tisuća okupljenih prošle subote. Rijeka je toliko naša, da se ove godine nitko nije osjetio prajdovski žar da organizira povorku, a prošle godine se dogodila spontano. Novoizabrani osiječki gradonačelnik je u emisiji “Nedjeljom u 2” rekao da će dopustiti organizaciju prajda u svome gradu, čak i ako on sam neće biti na čelu povorke. Iz toga možemo izvesti sljedeći zaključak: pravo na skup je sada dio hrvatske političke kulture i to nitko više ne dovodi u pitanje. Pravo na jednaki tretman još nije, tj. Markov trg još nije naš.

KOLUMNA DUGINE OBITELJI:
Piše: Branimir Lukić

Ususret EU: Trebaju li hrvatske LGBT obitelji emigrirati?

Dugine obitelji u Hrvatskoj i svijetu

Kada bračna jednakost u Hrvatskoj?

Hrvatska se priključuje negativnim trendovima Francuske i SAD-a

IDAHO i nakon njega

S čime se suočavaju LGBT obitelji u pravno razvijenijim društvima?

Ljubljana Pride 2013.

Ili je, ali jako malim dijelom. Osim uvijek prisutne Vesne Pusić, HNS je iznjedrio još jednog zagovoravatelja LGBT prava: Igora Kolmana. Naime njegova izjava na prošloj Rozoj hipnozi u Booksi, da “simbolična zakonska razlika opravdava diskrimnaciju” je najdublji uvid u srž problematike koji sam dosada mogao čuti u redovima političke klase u Hrvatskoj. Također je najavio da će se zalagati za uvođenje bračne ravnopravnosti u program stranke kao koordinator novog programa HNS-a koji se donosi na jesen, te da program bračne jednakosti uđe u koalicijski sporazum sljedeće vlade. Rezultate toga rada ćemo (eventualno) vidjeti tek za dvije godine, ako sadašnja koalicija pobijedi iznova na izborima. A onda se možemo opet nadati nekom novom referendumu, ako se nova koalicijska Vlada postavi jednako mlako kao i sada.

Uz iznimku Mirele Holy, SDP se kao stranka pokazao krajnje nezainteresiranim za ovu temu, do te mjere da ju je desnica u Hrvatskoj uspjela gotovo posve monopolizirati. Naime, kako je primjetio Igor Kolman, Vlada već sada ima potrebnu saborsku većinu da istospolne parove izjednači s raznospolnima jednostavnom promjenom Obiteljskog zakona. Ali svojim inzistiranjem na Zakonu o registriranom partnerstvu, Vlada je ostavila desnici prostora da vodi debatu o definiciji braka. Čitamo li izvještaje s rasprava u Saboru, sada će Vlada trebati još i potporu HDZ-a da bi imala dvotrećinsku većinu kako bi usvojila (meni samorazumljivu) odredbu u Ustavu gdje bi se potvrdilo da se o temeljnim ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu (KliK!).

Dalje, bez obzira na propagandu koju možemo čuti iz redova Katoličke crkve, ona je itekako spremna taktizirati kada Vlada pokaže jasan stav. Npr. sadašnji papa se u svojoj prijašnjoj ulozi argentinskog kardinala zalagao za registrirano partnerstvo kako bi izbjegao uvođenje bračne jednakosti u Argentini (KliK!). Slično ponašanje bi mogli očekivati i u Hrvatskoj, samo da se Vlada založi za bračnu jednakost.

Zalazak u medijski prostor također otkriva veliku razinu homofobije. Dva politička komentatora koje relativno redovito čitam pokazuju i krajnju dezorijentiranost donekle upućenih. Jelena Lovrić u Jutarnjem listu govori o potrebi da se saslušaju obje strane u debati oko bračne jednakosti, a Marinko Čulić na t-portalu optužuje Vladu da više štiti prava LGBT osoba nego radnička prava, kao da su ta prava u nekom sukobu. Ova dva stava možda najbolje sažimaju stav ljevice u Hrvatskoj, sa zaključkom “strpi se” koji me toliko ljuti.

Da bi zaokružili pozicije oko bračne jednakosti u Hrvatskoj, potrebno je još spomenuti onaj od Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i od udruženja Zagreb Pride, a koji je (meni) postao jasan tek na zadnjoj Roza hipnozi. Naime, već je bilo za pretpostaviti da Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ne može zauzeti principijelan stav oko bračne jednakosti, pošto je imenovana od strane HDZ-ove većine poslijednjeg dana za vrijeme zadnjeg saziva Sabora. Ali koji argument bi iznijela da obrani svoje inzistiranje na registriranom partnerstvu, a ne na punoj ravnopravnosti, što bi (po meni) bila svrha njezinog ureda?

Kako ona nije bila tamo, odgovorio je njezin zamjenik Goran Selanec. Naime, Pravobraniteljstvo će se početi zalagati za punu ravnopravost jednom kada bude usvojeno registrirano partnerstvo. Pri tome je napomenuo da moramo biti svijesni da su mali ured i da su najmanje plaćeni od svih pravobraniteljstava, te da pravobraniteljici nije ugodno kada je napadaju radi njezinih stavova u Saboru. Pametnom dosta.

Što se Zagreb Pride-a tiče, zadnja skupština te udruge u 2012. godini je zauzela stav da će se zalagati za registrirano partnerstvo, a ne za punu ravnopravost. Naime Marko Jurčić je izjavio da je registrirano partnerstvo prirodna etapa borbe kroz koju prolaze sve zemlje. Pri tome su očito propustili proučiti primjer Španjolske i Portugala koji su preskočili taj korak. Ipak, Zagreb Pride ne bi bio prva LGBT udruga u Europi koja se programski ne zalaže za bračnu jednakost. U jednom trenutku debate u Velikoj Britaniji, organizacija Stonewall je također odbila posvetiti se tom pitanju, ali je pod pritiskom medija i svojih članova ipak promijenila mišljenje unutar dva mjeseca (KliK!). Još veći gaf je po meni napravljen u komunikaciji s medijima, kada je Marko Jurčić izjavio da je “posvajanje djece najrjeđi način na koji istospolni par planira svoju obitelj” (KliK!).

Možda Zagreb Pride jednostavno slijedi migove Vlade i time se svjesno ili nesvjesno deklarira kao podružnica SDP-a. To se može i iščitati između redaka, ako se uzmu dvije rečenice Marka Jurčića na prošloj Roza hipnozi: verbalni napad na Igora Kolmana jer je njegova stranka izbacila Mirelu Holy iz Vlade, te strah da će “HDZ biti stranka koja će uvesti bračnu jednakost u Hrvatskoj”.

Da ne bi ispalo da se udaljavam samo od sebi bliskih (hetero) prijatelja koji mi govore da se strpim, za vikend sam zbrisao iz Zagreba u Ljubljanu na njihov prajd. Uz još jedan posjet Briselu to mi je bio jedini predah da se isključim iz (auto)homofobnog hrvatskog matrixa. Ipak, kroz desetak dana svaki građanin ove zemlje će postati i građanin Europske unije, te će imati barem načelni izbor da svoj život uredi unutar nekog drugog (naprednijeg) zakonodavnog okvira.