Suka Off poljski je umjetnički kolektiv osnovan 1995. Piotr Wegrzynski i Sylvia Lajbig bave se ljudskom tjelesnošću u svim aspektima, redefiniranjem bioloških i kulturoloških kodova spola i roda kao i istraživanjem radikalnih oblika nastalih spojem tijela i elektronike u postindustrijskoj estetici. Njihov se rad odvija na međi kazališta, performansa, instalacije, fotografije i videa.
tranSfera je multimedijalni performans, svojevrsni hibrid između žive izvedbe i real-time videa pomognutog brojnim zvučnim komponentama. Na putanji između odašiljatelja i primatelja nalazi se ljudsko tijelo u koje je smješten elektronički sustav i prijenosnici impulsa. Izvođači mijenjaju i percipiraju sliku tijela, pozivajući se na moderne informacijske kaose i manipulacije stvarnosti koje šire mediji i njihove tehnologije.
Njihov performans Transfera 1,5, u sklopu Queer Zagreb Sezone možete pogledati u Jedinstvu 18. lipnja 2013. godine s početkom u 20 sati. Iako smo s njima razgovarali i 2010. godine, njihov rad je eksperiment koji je podložan promjenama, a sama tranSfera se mijenja iz inačice u inačicu. Pročitajte kako su Suka Off evoluirali i što se sve promijenilo u njihovom radu u posljednje tri godine.
Q.hr: Vaš kolektiv je oformljen 1995. godine – što se promijenilo od tada?
S.O.: Estetika i teme nisu se promijenili mnogo od početaka. Naravno, svijet se mijenja pa i mi s njim. Upijamo dosta iz vizualne umjetnosti, znanosti, književnosti, popularne culture, eskperimentiramo s novim tehnologijama. Nastavljamo poboljšavati sebe i svoj rad, čineći ga čistim i snažnim koliko god je moguće. Ali kad pogledamo na svoje početke, nismo posramljeni niti nam je neugodno.
Q.hr: Nastupali ste diljem svijeta – u većini europskih zemalja, kao i u Kanadi, Argentini, Brazilu, Čileu i Japanu – koje od tih iskustava je bila najuzbudljivije za vas?
S.O.: Ne morate putovati daleko kako biste iskusili nešto uzbudljivo. Jedno od najboljih iskustava smo imali kada smo izveli triptih inspiriran J.G. Ballardovim romanom “Crash”. To je bilo 2010. godine u Londonu. Doveli smo tri automobila na mjesto izvedbe i napravili tri performansa fokusirana na tri različite tekućine: benzin, spermu i krv. To je nešto što smo oduvijek htjeli napraviti i nadamo se kako ćemo dobiti priliku ponoviti to iskustvo.
Q.hr: Pokušavate redefinirati rod – koje su, prema vašem mišljenju, najukorijenjene oznake koje ljudi koriste kako bi etiketirali osobu s obzirom na rod?
S.O.: Iskreno, smatramo da ovih dana ljudi previše pričaju o rodu. Volimo kada je rod fluidan, zato se i poigravamo s likom Hermaphroditosa. Nismo filozofi, niti doktori medicine i to je zašto ne želimo stvarati nikakve teorije. Umjesto toga, stvaramo slike koje smatramo atraktivnima. To je jednostavno tako.
Q.hr: Kako ste se uopće zainteresirali za stapanje ljudskog tkiva i umjetnih materijala – odnosno ljudskog tijela s elektronikom?
S.O.: Pa došlo je nekako prirodno. Zbilja je teško reći kada je i kako počelo.Naravno, postoje neke očigledne inspiracije poput Tsukamotovog “Tetsua” ili J.G. Ballardovog “Crasha”, ali to je konstantan process eksperimentiranja koji proizlaze iz naše znatiželje i određenih fetiša što na kraju i možete vidjeti u našim radovima.
Q.hr: Biste li rekli da se neke stvari ne mogu iskomunicirati verbalno? Mislite li da zapostavljamo druge komunikacijske platforme zbog fokusa na jezično izražavanje?
S.O.: Ne osjećamo se ugodno koristeći riječi. Smatramo da mogu izazvati previše konfuzije. Radije koristimo govor tijela i slike. Omogućavaju nam da budemo precizniji i iskreniji, a u isto vrijeme su puno univerzalniji.
Q.hr: Kako se, prema vašem mišljenju, suvremena percepcija tijela razlikuje od “pravog” tijela, i kroz koje procese se to događa?
S.O.: Čini se da mnogi ljudi danas zaboravljaju da je naše tijelo nešto puno više od onoga što se vide prema van. Uvijek smo bili fascinirani unutršnjošću mnogih bioloških značenja. Tijelo je nevjerojatan stroj kojega pokreću i u kojemu se proizvode različite vrste tekućina. Svaka emocija je u biti kemijska reakcija. Toliko je procesa koji se dešavaju unutar naših tijela cijelo vrijeme, ali ljudi ne razmišljaju o tome. Imaju političke i vjerske vođe koji misle u njihovo ime. To je razlog zašto mnogi ljudi imaju problema s gledanjem performansa vezanih uz ljudsko tijelo. Ne žele biti suočeni s boli, krvi ili čak erekcijom, što su u biti normalne i zdrave stvari. Smatraju te slike uznemirujućima i pogrešnima. Ista stvar se događa sve češće i kad vide mrtvu životinju u performansu – ispada kao da su zaboravili odakle potječe njihov hamburger. Društvo je postalo vrlo površno i odvojilo se od prirode.
Q.hr: Možete li nam reći nešto o različitim verzijama tranSfere? Postoji li priča koja je nastala u samom procesu koja ih povezuje? O čemu je konkretno ova tranSfera? Što publika može očekivati?
S.O.: TranSfera je započela kao multimedijalni eksperiment.U biti se pokušavamo spojiti koristeći različite uređaje: kamere, projektore, mikrofone, zvučnike itd… Često su spojeni na naša tijela s iglama i žicama. Koristili smo mnogo projekcija, miješanje videa i zvuka uživo. S vremenom je postala manje tehnička i više fokusirana na tijelo i osjetila. Performans u Zagrebu inspiriran je pričom o Hermaprhoditosu i Salmakisi. To je priča o dvije osobe u intimnom odnosu, koje istražuju kolika je razlika između njihovih spolova i koliko se mogu približiti jedan drugome. Možete više pročitati na našem blogu: http://sukaoff-transfera.blogspot.com.
Q.hr: Već ste nastupali u Zagrebu – kako vam se bilo i je li vam se svidjela publika?
S.O.: Uživali smo. Osjećali smo se jako povezani s publikom i nadamo se da ćemo i ovaj put i mi i publika iskusiti nešto posebno.
Q.hr: Što publika mora znati prije nego dođe na vaš performans?
S.O.: Postoji web stranica i blog posvećen tranSfera projektu. Trebaju pogledati i odlučiti radi li se o nečemu što žele iskusiti uživo. Ne pokušavamo probuditi nikakve specifične reakcije u ljudima. Neki će smatrati da je performans romantičan, neki će smatrati da je nasilan i mračan. Za neke će biti intenzivno iskustvo, dok će drugima biti dosadno.
